Hodanje se često doživljava kao najjednostavnija moguća aktivnost, no način na koji hodamo nakon 70. godine života može otkriti iznenađujuće mnogo o našem zdravlju.
Promjene u brzini hoda nisu samo prirodna posljedica starenja, nego snažan pokazatelj općeg stanja organizma, kognitivnih sposobnosti pa čak i očekivanog životnog vijeka.
Do otprilike sedamdesete godine brzina hoda ostaje relativno stabilna. No ulaskom u osmo desetljeće života dolazi do postupnog, ali mjerljivog usporavanja. Uobičajeni hod usporava se za oko 15 posto po desetljeću, dok se brzina brzog hoda može smanjiti i do 20 posto. Liječnici i znanstvenici upravo u tim promjenama vide „prozor“ u cjelokupno zdravstveno stanje osobe.
Hodanje je složen proces koji zahtijeva savršenu usklađenost srca, pluća, živčanog sustava, mišića i kostiju. Kada se korak skrati i uspori, to često ukazuje na slabljenje mišića potkoljenice, promjene u ravnoteži i držanju tijela te povećanu potrebu za stabilnošću. Starije osobe tada češće hodaju oprezno, s duljim zadržavanjem oba stopala na tlu.
Posebno je zanimljivo da je brzina hoda postala jedan od najpouzdanijih pokazatelja dugovječnosti. Istraživanja objavljena u uglednim medicinskim časopisima pokazuju da osobe koje u 75. godini hodaju brže imaju znatno veće šanse za dulji život. Zbog toga neki gerijatri brzinu hoda nazivaju „šestim vitalnim znakom“.
Još je dublja povezanost hoda i zdravlja mozga. Usporavanje hoda može se pojaviti godinama prije vidljivih znakova kognitivnog pada, pa čak i prije pojave Alzheimerove bolesti. Zato stručnjaci savjetuju redovitu tjelesnu aktivnost, vježbe snage i brigu o držanju tijela.
Naš korak nije samo kretanje – on je odraz vitalnosti cijelog organizma. Osluškivati ga znači na vrijeme prepoznati poruke koje nam tijelo šalje i odgovorno čuvati dar zdravlja.
