Kada vam teret postane pretežak, Bog želi da ovo spoznate

„Povjeri Jahvi svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti: neće dati da ikada posrne pravednik.“ (Psalam 55, 23)

Kada smo posvojili svoje dvije kćeri iz Afrike, nismo očekivali lak put. No nismo mogli ni zamisliti poteškoće koje su nas čekale.

Moja peteročlana obitelj (suprug, tri sina i ja) jasno smo čuli Božji poziv. Znali smo da naša obitelj mora porasti na sedam članova. Dok smo gledali sliku dviju sestara koje stoje u smeću, naša su srca potvrdila da su to naša djeca.

Bili smo neopisivo sretni kada smo te dragocjene djevojčice doveli pod svoj krov… do idućeg tjedna.

Tada je nastupila stvarnost

Ono što nismo mogli vidjeti na fotografijama i što nam usvojiteljski dom nije mogao reći jest koliko su izranjavana srca tih djevojčica. Zanemarivalo ih se i zlostavljalo i to je u njihovim srcima ostavilo ožiljke koji teško zacjeljuju.

Dani su nam bili ispunjeni izazovima koji su iscrpljivali sve. Dani su se pretvarali u godine i problemi nisu zacjeljivali, već su se pogoršavali. Kuća nam je bila kao bure baruta, spremna eksplodirati svake minute. I to se često i događalo.

Nekoliko savjetnika i terapija nisu ni dotaknuli srž problema, i počela sam se osjećati beznadno. Nisam mogla pomoći svojoj kćeri, nisam mogla zaštititi svoju obitelj. Muž i ja osjećali smo krivnju. Sigurno ima nešto što smo krivo radili, pomislili smo. Kako da se nosimo s takvim emocijama?

Činilo se kao da je teret prevelik.

Prije toga nisam razumijevala što znači ići do svojih krajnjih granica. Život je bio relativno lagan i problemi rješivi. No tada sam se suočila sa situacijom koja je bila izvan mojih sposobnosti. Trebala sam Gospodina više nego ikada.

Tada sam drukčije shvatila retke poput Psalma 55, 23: „Povjeri Jahvi svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti: neće dati da ikada posrne pravednik.“

Tu sam situaciju morala predati Gospodinu ili bih se raspala pod teretom. Očaj me doveo do nove točke samostalnosti. Da me Gospodin nije uzdržao, srce bi mi se raspalo na komadiće, a i brinulo me kako mi tijelo podnosi stres.

Nije bilo iznenadnog rješenja, nego su se stvari kretale mic po mic. Velik dio mira je došao kada mi je Bog pokazao da sam učinila sve što mi je rekao da učinim. On je trebao „srediti“ naše kćeri, a ne mi. Mi smo trebali biti dio putovanja i pokazati im Božju ljubav najbolje što znamo. Ta me istina ojačavala kroz najgora vremena.

Naša priča se još piše. Prijatelji pitaju bismo li ponovno učinili isto, sa znanjem koje imamo sada. Naš je odgovor uvijek potvrdan iz dva razloga. Prvi je da smo bez sumnje znali da je to ono što Bog želi. Drugi je razlog što smo Božju moć iskusili na mnogo načina. Naučili smo da će se Bog pojaviti kada ga najviše trebamo.

Kao mlada vjernica čula sam svjedočanstva o Božjim čudesima koja su se javljala kada su bila najpotrebnija. No mislila sam da se to toče drugih ljudi, dok nisam dobila težak teret kojeg nisam mogla nositi sama.

Ponekad ne iskusimo Boga jer ga jednostavno ne trebamo… ili barem tako mislimo. Kada je život pod kontrolom, tada se oslanjamo na svoju snagu. No kada se život raspada, naše potrebe nam otvaraju oči. U najmračnijim vremenima vidimo Božju moć, osjećamo Njegovu prisutnost i mir kao nikada ranije. To se i meni dogodilo.

Ako vam se vaš teret danas čini prevelikim, i dalje postoji nada. Svoje srce izlijte u molitvu Božanskom Ocu, ništa ne držite za sebe. Kada budete osjetili da vam teret popušta i najmanje, zahvalite Mu na vjernosti. On je tu čitavo vrijeme i želi pomoći.

Gospodine, hvala Ti što si sveprisutan u mom životu. Hvala Ti na teškim vremenima. Možda to nisam tada primijetila, no sada vidim koliko si vjeran mojim vapajima. Pomozi mi da s Tobom prisno hodam i da se nikada ne oslanjam samo na sebe. Volim te. U Isusovo ime. Amen.

Autorica: Glynnis Whitwer; Prijevod: Mislav U.; Izvor: Crosswalk.com