Pitanje trebaju li svećenici primati plaću često izaziva rasprave među vjernicima. Neki smatraju da bi služenje Bogu trebalo biti potpuno besplatno, dok drugi ističu da je pravedno i biblijski utemeljeno da oni koji služe Crkvi budu i materijalno zbrinuti.
Kada se ovo pitanje promotri dublje, postaje jasno da se ne radi samo o novcu, nego o odgovornosti, pravednosti i vrijednosti duhovne službe.
Sveto pismo daje jasan temelj za ovu temu. Uči da “oni koji propovijedaju evanđelje trebaju živjeti od evanđelja” (1. Korinćanima 9,14). Kao što plaćamo one koji pripremaju i poslužuju našu fizičku hranu, logično je zapitati se: zar ne bismo trebali brinuti i za one koji nas hrane duhovno? Prema riječima iz Mateja 4,4, čovjek ne živi samo o kruhu, nego i o svakoj riječi koja dolazi od Boga. Time se jasno naglašava da je duhovna hrana čak i važnija od tjelesne.
Nadalje, u 1. Timoteju 5,17-18 stoji da su starješine koji dobro upravljaju crkvom dostojne “dvostruke časti”, osobito oni koji propovijedaju i poučavaju. Ta “čast” ne odnosi se samo na poštovanje, nego uključuje i materijalnu potporu. Svećenici, pastori i propovjednici ulažu svoje vrijeme, snagu i život u služenje zajednici – i pravedno je da i oni sudjeluju u materijalnim dobrima te iste zajednice.
Iako je svećenik od Boga pozvan u svetu službu, iz toga ne slijedi da bi vjernici trebali reći: “Neka se Bog brine za njega.” Biblija kaže da je lokalna crkva odgovorna brinuti se za njega i njegovu obitelj.
Istina je da je apostol Pavao u nekim trenucima radio vlastitim rukama i nije primao plaću od zajednice kojoj je služio (npr. u Korintu). No jasno je naglasio da je to bila njegova osobna odluka i žrtva, a ne pravilo. U drugim situacijama primao je pomoć od drugih crkava. Time pokazuje da je primanje potpore normalno i ispravno, dok je odricanje od nje iznimka, a ne standard.
Naravno, postoje situacije kada zajednica jednostavno nema dovoljno sredstava da u potpunosti uzdržava svog svećenika. Tada on može biti prisiljen raditi i izvan službe kako bi uzdržavao sebe i svoju obitelj, što je slučaj u nekim protestantskim crkvama. Iako je to ponekad nužno, takva situacija nije idealna. Puno je bolje kada se svećenik može potpuno posvetiti službi, molitvi, poučavanju i vođenju crkve bez dodatnih opterećenja.
Isusov primjer pokazuje jednostavnost i poniznost. On nije živio raskošno, nego je bio blizak običnim ljudima, dijeleći njihovu svakodnevicu. Svećenici su pozvani slijediti taj primjer – ne samo riječima, nego i načinom života. Njihova snaga ne dolazi iz materijalnog obilja, nego iz duhovne autentičnosti.
S druge strane, važno je izbjeći i drugu krajnost – zanemarivanje potreba svećenika. Nije ispravno očekivati da žive u oskudici ili nesigurnosti. Zajednica ima odgovornost osigurati im dostojanstvene uvjete života, ali bez pretjerivanja koje bi vodilo u luksuz.
Prava mjera nalazi se u jednostavnosti i odgovornosti. Svećenik koji živi skromno, ali dostojanstveno, svjedoči vjeru na uvjerljiv način. Takav život govori više od riječi: pokazuje da mu materijalno nije cilj, nego sredstvo koje služi većoj svrsi.
Na kraju, nije problem u tome što svećenik prima plaću, nego u tome kako se prema njoj odnosi. Kada novac služi životnim potrebama i službi, on je blagoslov. No kada postane cilj sam po sebi, tada gubi svoju svrhu i udaljava od onoga na što je svećenik pozvan – služiti Bogu i ljudima čistim srcem.











Ako svecenici misle da za sirenje evanđelja trebaju placu u ovom svijetu i jos se lizati s drzavom bolje da izađu iz svecenstva ili Nikak ne postanu svecenici jer oni onda uopce ne citaju niti razumiju Sveto pismo a ISUS im je samo covjek a ne i BOGOCOVJEK