Godine 2006. Gabriella, Isabella i David Zelenchuk došli su na svijet prijevremeno i odmah su završili na Odjelu intenzivne njege novorođenčadi.
Sitne i krhke bebe trebale su posebnu skrb kako bi preživjele i ojačale. Oosamnaest godina kasnije, ponovno su zakoračili u istu bolnicu – ali ovaj put kao odrasli ljudi puni zahvalnosti prema onima koji su im pomogli na samom početku života.
Njihova majka Renata, diplomirana medicinska sestra, i dalje jasno pamti to teško i neizvjesno razdoblje. „Prošlo je više od 18 godina, ali ti trenuci su i dalje živi u mom sjećanju. Sve sestre, doktori i osoblje brinuli su se o mojoj djeci s tolikom predanošću. To nikada neću zaboraviti i beskrajno sam zahvalna“, istaknula je.
Trojke su iz bolnice otpuštane u različito vrijeme, a Isabella je najduže ostala – punih sedam tjedana. „Bilo je izazova, bilo je i suza, i sretnih i tužnih trenutaka“, prisjetila se Renata. Upravo zato je povratak u bolnicu nakon 18 godina bio pun emocija.
Trojke žele raditi u zdravstvu
Za ovu prigodu Gabriella, Isabella i David odjenuli su majice s natpisom „Brigham and Women’s Hospital Alumni“, što je bila simbolična počast njihovom putu. No najposebniji trenutak bio je kada su s medicinskim sestrama i liječnicima podijelili svoje životne planove – svih troje žele budućnost posvetiti zdravstvu.
Gabriella planira studirati medicinu, Isabella biomedicinsko inženjerstvo i javno zdravstvo, a David također biomedicinsko inženjerstvo. Na taj način žele nastaviti put svoje majke, ali i odati počast onima koji su se borili za njihov život dok su bili bebe.
Renata je posebno zahvalila osoblju bolnice: „Želim zahvaliti divnim medicinskim sestrama na odjelu intenzivne njege. One ne brinu samo o malim i ranjivim pacijentima, već i o roditeljima. Biti roditelj nedonoščadi je strašan i emotivan put, a njihova toplina i suosjećanje bili su nam najveća podrška.“
Jedna od sestara, Jennifer Kirby-Cencarik, priznala je da je bila pomalo nervozna zbog susreta. „Navikla sam raditi s bebama, a ne razgovarati s pacijentima kada odrastu. No sada, kad sam ih vidjela, bila sam dirnuta – toliko su ljubazni, pametni i posebni. Nikada ih neću zaboraviti.“
Ova priča pokazuje kako veze između medicinskog osoblja i pacijenata mogu trajati cijeli život. Trojke Zelenchuk simbol su ustrajnosti, zahvalnosti i svijetle budućnosti.
