Tugujete li zbog nekoga ovog Božića? Postoji mir i postoji utjeha!

Tugujete li zbog nekoga ovog Božića? Bog nam može dati utjehu i mir koja je izvan poimanja i shvaćanja naših umova, a taj mir i ta utjeha će nam onda pomoći u oblikovanju i izgradnji naših ”novih ja”.

Što je ono što vi činite kada ugledate jedno mjesto manje za božićnim stolom? Kada ugledate jedno ime manje na vašem popisu onoga što sve trebate kupiti od poklona? Što činite kada se sjetite kako ćete ove godine imati jednu osobu manje s kojom ćete dočekati Novu godinu?

Činjenica jest kako je ovo vrijeme godine prepuno zanimljivih događanja, aktivnosti, obiteljskih okupljanja kao i stvaranja novih sjećanja. Kada izgubite nekoga to često puta zna biti podsjetnik ne samo na to da osoba koju ste voljeli više nije s vama već i na sve ono što smo mogli iskusiti s tim ljudima, a možda nismo.

2011. godine, četiri dana prije Božića moja majka me nazvala i rekla mi je kako je moj brat umro od posljedica predoziranja. Nikada prije nisam pomislila na to kako bi jednom ovo mogla biti moja priča, ali jest. A s obzirom na to kako ovo jest moja priča željela bih dopustiti Bogu neka iz ovoga svega bude nešto dobro, jer Bog sve može izvesti na dobro, samo ako Mu vjerujemo.

Od te godine pa do danas ne prođe niti jedna godina, niti jedan Božić, a da ja ne pomislim na to kakav bi život moga brata bio samo da tu nije bilo droge. Sjećam se jako puno blagdana koje smo proveli zajedno i sjećanja na te dane su posebice jaka u ove dane u godini. No nažalost, to sve je odjednom stalo. Sada imam nove uspomene i nove događaje koje sam proživjela bez njega i moj um jednostavno ne može obuhvatiti sve to.

Ono za što sam prije smatrala da je normalno sada više nije. Sada postoji ”novo normalno”. Mojbrat nikada nije dobio priliku vidjeti moju djecu ili vidjeti mene kakva sam kao majka. Sada postoji cijeli jedan novi dio života kojeg ja živim; dio života kojeg jednostavno on nije dio. Da si to dopustim mogla bih provesti puno vremena u tugovanju, ali svjesna sam toga kako služim Bogu koji ima dobre planove za moj život, Bogu koji daje mir i donosi utjehu. Mir koji nam samo Bog može dati, taj mir je nešto što svijet nikada neće moći niti razumjeti niti pružiti, a upravo takav mir je zaslužan za to što i ove godine mogu imati blagdane koje ću provesti u miru i radosti, a ne u tuzi i žaljenju za nekim prošlim vremenima.

Dopustite sami sebi neka emocije prođu kroz vas.

Dopustite sebi to da zaplačete i da u potpunosti proživite i osjetite tugu koja vas muči. Možda će vam se dogoditi to da će vam trebati godine dok si ne budete mogli dopustiti iskreno proživljavanje ovih emocija. Ipak, stvar je u tome kako ove emocije, bez obzira na to koliko one bolne i teške bile, trebaju izaći van iz vas. Cesta tugovanja jest duga, a proces tugovanja se razlikuje od osobe do osobe.

Prihvatite i budite svjesni onog dobroga što imate u životu.

Ne dopustite da vas tuga ili osjećaj krivnje preplavi u trenucima kada ste veseli, radosni i kada provodite kvalitetno vrijeme s prijateljima ili obitelji. Bez obzira na gubitak vi i dalje imate puno toga dobroga zbog čega možete biti zahvalni i zbog čega se možete radovati, bilo da se radi o mužu, supruzi, djeci, prijateljima i/ili članovima obitelji. Ako vam se dogodi da vas obuzmu osjećaji krivnje zbog toga što se zabavljate, podsjetite se jedne istine: sasvim u redu je biti radostan i veseo.

Razgovarajte o onome što vas muči.

Idite kod osobe u koju imate povjerenja i s njim podijelite svoje osjećaje. Sjećam se kako sam i sama jedne godine plakala i razgovarala sa svojim suprugom o tome kako sam jako tužna zbog toga što moj brat sada nije sa mnom. Silno sam željela da moj brat bude prisutan na prvom Božiću našeg sina. No, kasnije su se stvari promijenile. Kasnije sam uvidjela to kako, bez obzira na to što moj brat nije sa mnom, Božić i ”nije tako loš”. Razgovor s nekime u koga imate povjerenja i s kime ste bliski vam može jako puno pomoći u ovakvim trenucima.

Postoji mir i postoji utjeha.

Jako sam svjesna onoga da dok se nalazimo u središtu tugovanja i žalovanja kako je vrlo teško (i čak nemoguće) vjerovati da ćemo se jednom izvući iz ovoga. Osobe se u takvim trenucima često puta pitaju hoće li ikada više one biti ”one”. Stvar je u tome kako ono prošlo naše ”ja” više nije isto. Postoje događaji koji nas drastično promijene iznutra. Dokle god se borimo, mi u stvari ne možemo postati ”novi” ljudi. Ipak, istina glasi da ono kakva sam bila prije bratove smrti jest drugačije od onoga kakva sam i tko sam sada. Odlične vijesti u vezi ovoga glase kako utjeha i mir postoje. Bog nam može dati utjehu i mir koja je izvan poimanja i shvaćanja naših umova, a taj mir i ta utjeha će nam onda pomoći u oblikovanju i izgradnji naših ”novih ja”.

Sjećam se božićnog jutra, četiri dana nakon smrti moga brata. Suprug i ja spavali smo u kući mojih roditelja. Tog jutra me probudio plač mojih roditelja. Premda nisam razumjela sve što su govorili, itekako se sjećam plača. Nakon malo vremena čula sam mamu kako govori tati da će nas probuditi jer je vrijeme za otvaranje darova. Nakon što je mama došla u sobu u kojoj smo bili suprug i ja, spustili smo se u dnevni boravak i ondje smo se ponašali slično kao i svakog drugog Božića prije. Otvorili smo darove, razgovarali smo o tome što je tko od nas dobio, podijelili smo naša uzbuđenja zbog darova i smijali smo se. Ono što su moji roditelji učinili toga jutra naučilo me nečemu: svatko od nas sam sebi treba dopustiti vrijeme tugovanja, plakanja i razgovora o tome, nakon čega je potrebno i nužno ići naprijed i prihvatiti to kako postoji još puno dobroga što imamo zbog čega vrijedi ići naprijed.

Autorica: Heather Margiotta; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thecourage.com

PROČITAJTE JOŠ: