U Getsemaniju, nakon molitve u agoniji, Isus je došao u potrazi za svojim prijateljima čija bi mu molitvena podrška bila samo takva utjeha. No, našao ih je pozaspale. Ono što im je rekao bilo je milostivo, ali čvrsto: „Bdijte i molite da ne dođete u iskušenje! Duh je, doduše, spreman, ali je tijelo slabo“ (Matej 26,41).
Razumijemo što znači imati slabo tijelo, zar ne?
Ali također nalazimo da je naše slabo tijelo snažno, suprotstavlja se namjerama volje našeg Duha i odluci da slijedimo Isusa u poslušnosti vjere (Galaćanima 5,17; Rimljanima 1,5). Borba protiv tijela je svakodnevna borba. Nad čime uz molitvu bdijemo da bismo izbjegli silu našeg slabog tijela?
Naše slabo tijelo je snažan neprijatelj
Paradoks je u tome da slabost našeg tijela često doživljavamo u snazi svojih grešnih požuda i sile. Izluđuje nas što naše tijelo često zahtijeva da mislimo ili činimo drugačije od onog što bismo trebali misliti ili činiti u tom trenutku. Ovo varira od blagog do uznemirujućeg stanja:
- Kada, poput učenika, trebamo bdjeti i moliti, naše tijelo zapravo želi spavati.
- Kada trebamo spavati, naše tijelo otkriva kako je pregledavanje novosti na Facebooku fascinantno.
- Kada trebamo marljivo učiti našu djecu (Ponovljeni zakon 6,7), naše tijelo bi se radije opuštalo, čak i uz obiteljsko-prijateljski film.
- Kada trebamo razmišljati o riječima iz Pisma, naše tijelo postaje izvor ideja za premještaj namještaja u sobi, uljepšavanje dvorišta ili kritiku političkog kandidata.
- Kada se trebamo fokusirati na naš rad, naše tijelo stvara fokus na dominirajući strah.
- Kada trebamo smanjiti unos kalorija, naše tijelo zahtijeva nešto slatko.
- Kada trebamo jesti, jer smo postali pothranjeni zbog vjerovanja u laži o tome kako naša težina utječe na našu vrijednost, naše tijelo vrišti sramotne misli da nas u tome zaustavi.
- Kada trebamo uživati radost i slobodu zbog seksualne čistoće i vjernosti, naše tijelo želi zamišljati ili gledati prljave, razvratne slike.
- Kada trebamo biti ponizni u pružanju otpora preranim zaključcima u vezi potencijalnih uvreda ili primjedbi, naše tijelo odmah postane obrambeno i sumnjičavo, zamišljajući scenarije koji će izjednačiti grešni gnjev s osjećajem pravednog gnjeva.
Ogorčenje zbog ovog iskustva dovelo je Pavla do toga da zavapi: „Jadan li sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtnoga tijela?“ (Rimljanima 7,24). I da nema Božje milosti nad nama, naše tijelo bi nas držalo zarobljeno (Rimljanima 6,20; Efežanima 2,3).
Kako Bog pobjeđuje snagu naših slabosti
Ali u Kristu, Bog nas oslobađa ne samo od kazne za naše grijehe (Kološanima 2,14), već također od snage našeg grijeha koji ostaje vrlo aktivan u našem tijelu (Rimljanima 8,2; Rimljanima 7,23).
„Jer što je bilo nemoguće Zakonu, u čemu je po tijelu bio nemoćan, Bog je učinio poslavši Sina svojega u obličju grješnoga tijela, te za grijeh osudio grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu“ (Rimljanima 8,3-4).
Riječ je postala tijelom (Ivan 1,14) kako bi bila osuđena umjesto nas za naše grijehe i tako platila punu kaznu za našu krivnju. A onda nam je Isus dao svoga Duha da nas osnaži u hodanju u „novosti života“ (Rimljanima 6,4), tako da više ne robujemo svojim požudama i sili našeg tijela (Galaćanima 5,16).
Kazna koja je plaćena za grijeh, sila Duha koja nam je dana i naslijeđeno kraljevstvo (Matej 25,34) – sve ovo imamo samo zato što je naš Kralj neizmjerno milostiv i velikodušan. Kakvo evanđelje!
Molite i bdijte za Duha
No, budući da naše slabo tijelo koje je zaraženo grijehom i dalje traži kako da snažno utječe na nas i udalji nas od evanđelja, Isus nam zapovijeda da bdijemo i molimo (Matej 26,41). Bdijte i molite za što? Bdijmo i molimo za Duha Svetoga.
Treba nas voditi Duh. A Duh nas uvodi u istinu tako što nam govori riječi od Krista (Ivan 16,13; Rimljanima 10,17). Naše tijelo vode tjelesne i sebične želje (1. Ivanova 2,16). Samo Isus ima riječi vječnoga života (Ivan 6,68). Zato je „Duh onaj koji oživljava, tijelo ne koristi ništa“ (Ivan 6,63).
Zato nam Pavao također govori: „hodite u Duhu, pa nećete ugađati požudi tijela. Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela; i to se jedno drugom protivi, tako da ne činite ono što hoćete“ (Galaćanima 5,16-17).
I zato nam Pavao još kaže: „Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je; ako pak Duhom usmrćujete djela tijela, živjet ćete. Jer svi koji su Duhom Božjim vođeni, oni su sinovi Božji“ (Rimljanima 8,13-14).
Božja djeca su oni koji slijede vodstvo Božjeg Duha držeći se Isusove žive riječi (Hebrejima 4,12; Ivan 6,68). Oni „bdiju“ (Marko 13,37), uvijek su na oprezu, mole u Duhu i bdiju za Duha (Efežanima 6,18). Poput prvih učenika, ništa od toga ne čine savršeno. No, premda se ponekad spotiču, hodaju po vjeri u Isusove riječi, a ne po gledanju svojih tjelesnih požuda (2. Korinćanima 5,7).
Izaberi život: Umri svaki dan
Kada je u pitanju opiranje snažnim zahtjevima našeg slabog tijela, Biblija opisuje to kao neku vrstu umiranja (1. Petrova 2,24). To je zato što naše prevareno, iskvareno tijelo vjeruje da će naš život biti sretniji ako ga zadovoljimo. Odricanje od samoga sebe može izgledati kao umiranje nečemu što daje život.
Svakog dana se moramo sjetiti da „u tijelu [našem], ne prebiva [ništa] dobro“ (Rimljanima 7,18). Kada umiremo našem tijelu, tako što slijedimo vodstvo Duha, umiremo samo onome što bi nas uništilo, kao što su „bludnost, nečistoća, strast, zla požuda i lakomstvo“ (Kološanima 3,5). Sve ono čemu umiremo jest smrt. Takva vrsta umiranja vrijedna je svakodnevnog umiranja (1. Korinćanima 15,31). Jer u takvom umiranju biramo život (Pnz 30,19).
Kada se čini da naše slabo tijelo posjeduje veliku moć putem svojih požuda i sile, moramo bdjeti i moliti za Duha, jer veći je onaj koji je u našem novom (obnovljenom) ja nego onaj koji je u našem starom ja. Sve čemu naše grešno tijelo teži jest smrt. No, ako Duhom usmrćujemo naše tijelo, živjet ćemo (Rimljanima 8,13).
Danas, kada vaše buntovno tijelo traži od vas zahtjeve koji vas izluđuju, zapamtite: Neće vas ubiti umiranje vašem tijelu. Time izabirete život.
Autor: Jon Bloom; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
