Neki “uobičajeni” grijesi koje čine vjernici mogu biti samo “grijesi-putokazi” koji vode većem zlu, odnosno ozbiljnijem grijehu.
Osoba ili crkva koja dopušta ili pokriva grijehe obično slijedi obrazac dopuštanja da drugi, manji grijesi prođu ”ispod radara”.
Nitko se ne budi ujutro s mišlju da će namjerno dopustiti neki grijeh. To se događa vrlo suptilno. Kao što je Bog rekao Kainu: „Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.“ (Postanak 4, 7)
Primijetite kako Bog kaže: ”ako ne radiš pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu”. Postoje manji grijesi, koji prethode većima i postoji proces rasta pokvarenosti, kojem se možemo ili oduprijeti ili mu možemo pomoći da se razvije.
U vlastitom radu s crkvenim vođama i žrtvama zlostavljanja, primijetila sam obrasce grijeha koji prethode gotovo svakoj krizi. Da se netko ranije pokajao, riješio se grijeha ili svoje kolege držao odgovornima, većina situacija zlostavljanja riješila bi se na način koji časti Boga; ne bi eskalirale.
U nastavku slijedi šest grijeha, koji su sami po sebi uobičajeni grijesi s kojima se obračunavamo, ali koji su mnoge ljude naveli da ostanu tiho u suočavanju sa zlom. Ti grijesi mogu poslužiti kao ”grijesi-putokazi”, koji omogućavaju nastanak ozbiljnijih grijeha.
Nadam se da možemo prepoznati manje grijehe prije nego što se ukorijene, da ćemo učiniti ono što je ispravno i da nećemo dati uporište đavlu. (Efežanima 4, 27)
1. Ponos
Ponos je nešto za što je svatko od nas odgovoran. Ponos nas može odvesti opasnim putevima. Ne mogu se sjetiti slučaja zlostavljanja u crkvama, gdje ponos nije bio čimbenik. Često puta crkveni vođe ne mogu vjerovati da ih he počinitelj prevario. Oni misle da bi zasigurno zapazili da je njihov crkveni prijatelj ili kolega bio zlostavljač.
To nije problem samo za crkvene vođe. Članovi zajednica također ne vole biti u krivu. Smatramo da smo mudri i da znamo razlikovati stvari. Pretjerano smo pouzdani u pogledu naših sposobnosti prosuđivanja karaktera ljudi. To preveliko samopouzdanje nas čini lakim plijenom za one koji laskaju i manipuliraju.
Nakon toga, kada žrtva kaže nekome da je njezin prijatelj zlostavljač, ta osoba u to ne želi vjerovati. Oni to ponašanje zlostavljača opravdavaju govoreći stvari poput: ”To ne znači kao čovjek koga ja poznajem, sigurno si u krivu”! Često puta smo previše ponosni da bismo prihvatili to da je možda i nas netko prevario i da je osoba u pitanju zaista opasna. Zbog toga što često puta ne želimo priznati da smo u krivu, prikrivamo zlostavljanje i ono se nastavlja.
2. Tračanje
Zajednice u kojima se neprestano trača su igrališta za zlostavljače. Svatko već razgovara o svakome, stoga se nitko ne zabrinjava kada zlostavljač proširi tračeve o žrtvi: ”Ta osoba je luda! Laže! Molite za nju, jer ima problema s ljutnjom i mentalnim problemima”! Kada žrtva konačno i zapravo potraži pomoć, svi u zajednici pretpostavi da ona laže ili da je u zabludi.
Druga taktika koju koriste mnogi zlostavljači, pogotovo oni koji su u ulogama pastora, jest manipuliranje kršćanima, kako bi im se oni povjerili. Pastor može izmanipulirati člana zajednice da mu se povjeri preko mjere, odnosno da s njime trača drugog člana zajednice. Pastor se čak može pretvarati da mu je istinski stalo do žrtve i može čak reći drugim članovima zajednice neka ga hitno obavijeste ako ta osoba kaže slučajno bilo što loše o njemu. Na taj način, odmah kada žrtva potraži pomoć bilo koga drugoga u crkvi, zlostavljač o tome biva obaviješten i može krenuti u ”kontrolu štete”.
Ono što je ključno jest u crkvi uspostaviti kulturu govorenja istine, umjesto tračanja. (Efežanima 4, 15) Razlikovanje između ovoga dvoje zahtijeva duhovnu zrelost, a za to nam treba pomoć Duha Svetoga.
3. Idolopoklonstvo
Kada crkveno vodstvo pokrije grijeh zlostavljača, to se često događa jer crkveno vodstvo voli zlostavljača više nego što vole Krista. Isto vrijedi za njihove obitelji. Kada supruga zataji pedofiliju svoga supruga, kada roditelj zataji zločin svoga djeteta, korijen toga je u idolopoklonstvu. Kada volimo nešto ili nekoga više od Krista, događaju se grozne stvari.
Ono što nas sprječava da postanemo sudionici u zlostavljanju jest iskrena ljubav prema Kristu i žarka želja za služenjem Bogu, bez obzira na cijenu.
4. Prijevara
Bez obzira na to lažemo li samima sebi ili drugima, prijevara je možda najuobičajeniji i najviše prijevaran od svih grijeha koje ćemo navesti. Prečesto, kada se susrećemo s jasnim pokazateljima zlostavljanja, to opravdavamo, misleći: „Sigurna sam da je to bila samo jedna greška, rekao je da mu je žao, ne trebamo to prijaviti, možda je to učinio/la zbog alkohola, stresa ili drugih uzročnika.“ U našim očajnim nastojanjima ne vjerovanja da je naš prijatelj zlostavljač, radimo mentalnu gimnastiku; izgovaramo sami sebi laži, kako bismo maknuli odgovornost s njega/nje.
Lažemo sami sebi i drugima govoreći: „Trebamo im oprostiti sedamdeset puta sedam“, kao da oprost negira pravednost ili pomaže potlačenome. Ne držimo druge odgovornima, misleći: „Svi se mi borimo s požudom, mnogi ljudi imaju britku ćud, ovaj čovjek vjerojatno ima iste probleme kao i ja, tko sam ja da ga prozovem“? Vidimo pretučenog čovjeka na jednoj strani ceste, no nastavljamo hodati. (Luka 10, 25-37)
Tvrdimo: „Kao kršćani, trebamo biti milosrdni prema grješnicima“. No to isto milosrđe ne dajemo traumatiziranoj djeci ili suprugama slomljena srca. Opravdavamo našu šutnju govoreći: „Ljubav pokriva mnoge grijehe“, kao da Krist ne bi uspio u zaštiti nevinih i u izvršavanju pravde.
Grijehe pokajanih prekriva Bog kroz Kristovu pravednost, ali još uvijek postoje posljedice za činjenje zla u ovome životu. Čak i nakon što se kralj David iskreno pokajao, kraljevstvo je zapalo u rat i njegova je obitelj bila uništena. Bog je oprostio Davidu, no nije ga poštedio posljedica njegovog grijeha. (2. Samuelova 12, 10-12)
5. Sebičnost
Ponekad, kada vidimo znakove upozorenja, to si objašnjavamo ovako: „To se mene ne tiče“. Slično kao što je Kain upitao: „Jesam li ja čuvar svoga brata“? (Postanak 4, 9) Ne želimo si priuštiti stres, bol u srcu i nikakve druge probleme, koji bi slijedili kada bismo se umiješali. Radije ćemo ostati u blaženom neznanju ili ćemo se praviti kao da nismo primijetili čovjeka na drugoj strani ceste, umjesto da postupimo poput dobrog Samaritanca (Luka 10, 25-37) Sebičnost i prijevara funkcioniraju zajedno, omogućujući zlostavljanje ili toleranciju istog.
U svome sam životu imala iskustva, kada su me članovi obitelji, prijatelji i čak cijela crkvena zajednica odbacili i kritizirali, jer sam prijavila zlostavljanje djeteta. To je rizik kojeg preuzimamo, kada na sebe uzimamo križ i slijedimo Krista. Križevi nisu zabavni. Zasigurno ih nije lako za nositi. No na završetku dana, trebali bismo moći reći da smo voljeli druge više nego što smo voljeli odnose s njima, da smo voljeli naše zajednice više nego što smo voljeli biti dio njih i da volimo Krista više nego što volimo ovaj život.
6. Požuda
Neuspjeh crkve u prokazivanju požude i seksualnih grijeha otkriva prostor za mnoge vrste perverzija. Na primjer, kada pastor ima problem s pornografijom, on može postati neosjetljiv na grijeh i može početi na ljude gledati kao na objekte. Nakon toga, kada se suoči sa zlostavljanjem, njega to ne zanima ni u najmanjoj mjeri. Možda umanjuje grijeh ili ga ne želi prozvati, jer se osjeća licemjerno, s obzirom na to da je i sam sagriješio. Njegove su se oči naviknule na tamu. Njegov um je naviknut na devijantnost.
Zbog toga što ga ti grijesi više ne zabrinjavaju, neće ih prozvati, niti će zaštititi zajednicu od vukova. Postaje poput jadnih duša, koje je Bog predao njihovome zlu: „Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo.“ (Rimljanima 1, 21)
Nesumnjivo jest da postoje mnogi drugi grijesi, koji vode do zlostavljanja ili toleriranja zlostavljanja. Kao kršćani, trebamo biti na oprezu i trebamo čuvati naša srca, čak i od onih grijeha koji su društveno prihvatljivi. Kao crkve, trebamo jedni druge držati odgovornima, kako grijesi ne bi primili korijen u našim srcima i kako ne bi izrasli u zla koja uništavaju. Tolerancija ili zataškavanje zlostavljanja u crkvama ne događa se preko noći. To je rezultat ponavljajućih grijeha i kroničnog ne pokajanja, slojeva zanemarenih prekršaja, sve dok nas opakost i ludost u potpunosti ne savladaju.
Autorica: Jennifer Greenberg; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org
PROČITAJTE JOŠ:
- Mali grijesi: 10 razloga zašto su vrlo opasni
- 10 grijeha koje Isus najsnažnije osuđuje
- 10 grijeha na internetu koje kršćani olako prihvaćaju
