„Nema pravog jedinstva osim u istini. A ova potonja je rimokatolička. To se mora vrlo jasno reći“, piše švicarski biskup Marian Eleganti.
“Ideja bratstva među svim ljudima, bez obzira na njihova uvjerenja, sve dok su ljudi dobre volje, učvrstila se u Crkvi, ne samo između katolika i protestanata, već i između njih (katolika i protestanata) i sljedbenika drugih religija.
Smatram to vrlo upitnim, da ne kažem pogrešnim!
Radije bih govorio o prijateljstvu, ako ti odnosi u pojedinačnim slučajevima zaslužuju to ime, što općenito nije slučaj.
Radije bih govorio o našem bližnjemu, kojeg nam Evanđelje nalaže da ljubimo (čak i naše neprijatelje). Ali braća i sestre? Braća i sestre? Kakvo bratstvo postoji, na primjer, između kršćanstva i islama, koji progoni ili potiskuje kršćansku vjeru u većini zemalja u kojima ona prevladava? Kršćani su dokazivo najprogonjeniji u islamskim zemljama.
Situacija nije puno bolja ni u komunističkoj Kini. Takozvano „domoljubno udruženje“ pod Xi Jinpingom u Kini uspješan je pokušaj podjarmljivanja Katoličke crkve i njezine sinizacije (reinterpretacije i transformacije), što mnogi slijepi ljudi još uvijek vide kao dobitak. Kako žalosno!
Vjerujete li doista u dobrohotnost Kineske komunističke partije, islama ili ortodoksnog judaizma prema kršćanstvu općenito, a posebno katoličanstvu? I hinduizam je nedavno postao puno agresivniji prema kršćanima. Koliko je katoličkih crkava zapalila naša takozvana „braća i sestre“ u Francuskoj, na primjer? Koliko je katoličkih svećenika ubijeno? To se događa svake godine.
Koliko je vjernika, na primjer, u afričkim zemljama, optuženo i osuđeno na smrt ili jednostavno ubijeno od strane islamskih terorističkih skupina?
U Jeruzalemu se može dogoditi da vas kao kršćanina ortodoksni Židovi tretiraju s otvorenim prezirom. Popis je dug. Ovdje navodim samo nekoliko primjera. U kojem se mjehuru ili paralelnom svijetu odvija razgovor o univerzalnom bratstvu, uspoređujući ga sa svjetskim činjenicama u međureligijskim odnosima?
Kako mi katolici, u ovom kontekstu, možemo neselektivno govoriti o našoj „braći i sestrama“, među kojima su militantni zagovornici njihove religije ili ideologije? Oni ne vjeruju u Isusa Krista, Sina Božjega, Put, Istinu i Život, jedina vrata k Ocu. Bore se protiv ovog vjerovanja i svih koji ga se pridržavaju. Broj kršćanskih mučenika sigurno se ne smanjuje.
Kako njihovi progonitelji mogu biti moja braća i sestre, moja braća i sestre? Ne mogu biti. Ne dovodim u pitanje Evanđelje dobrog Samarijanca. Niti ograničavam milosrđe, koje se proteže čak i na neprijatelje. Ali ove potonje ne nazivam svojom braćom i sestrama, barem ne dok ne ispunjavaju kriterije vjere, odbacuju je, bore se protiv nje – ponekad do krvoprolića – ili je toleriraju samo po cijenu masovne diskriminacije i ugnjetavanja, prenosi LifeSiteNews.
Sveti Ivan također sasvim izričito kaže u prologu svog Evanđelja da nam je Isus Krist dao moć da postanemo djeca Božja, a da to zahtijeva začeće odozgo: u duhu i istini. Dakle, nismo djeca Božja po prirodi, već zbog naše vjere u Isusa Krista i krštenja koje je On učinio uvjetom spasenja.
Priča o univerzalnom bratstvu je nerealna, da ne kažem sentimentalna
U našim ustima, to je svojevrsna naivna i dobronamjerna capatio benevolentiae („osvajanje dobre volje“) onih drugih vjera, ali činjenice govore protiv toga. Svaka njihova pogreška postaje „prihvatljiva“ kao rezultat toga.
U ustima drugih, ovaj razgovor se ionako ne nalazi u međureligijskom kontekstu, ili se javlja samo sporadično, barem u mojoj percepciji. Međutim, želio bih istaknuti da imam muslimanske rođake i prijatelje i da ih imam od mladosti.
Situacija je drugačija među krštenim kršćanima. Ne moram to elaborirati. Ali čak ni u tom odnosu nema pravog jedinstva osim u istini. A ova potonja je rimokatolička. To se mora vrlo jasno reći. To ne proizlazi iz moje arogancije, moje umišljenosti, moje psihe ili bilo kakvog navodnog ekstremizma s moje strane, već iz vjerovanja Rimokatoličke crkve, u koju vjerujemo, kao što je dobro poznato, i koju ispovijedamo u Vjerovanju. Tako smo nazvali problem, koji se općenito izbjegava. Ako se ignorira, toliko hvaljeno jedinstvo nije ništa više od nesloge, proturječja i beznadne heterogenosti vjerovanja, lijepo obojene kao navodna „raznolikost“.
Pri bližem pregledu, i strukturalno, ovaj ekumenski način je sve samo ne jedinstvo u istini. Ne vjerujem u ljubav bez istine. Nije ljubav, već istina ono što nas čini jednim, kao što nije ljubav, već istina ono što nas razdvaja.
Sav taj razgovor o bratstvu i različitosti stoga se temelji na isključivanju pitanja istine kako bi se postigli navodno bolji odnosi
U odnosu na one drugih vjera, to znači relativiziranje Isusove tvrdnje o apsolutnosti, isključivanje Njegove jedinstvenosti i normativnosti za sve ljude; a u odnosu na druge kršćane, to znači relativiziranje nužnosti Rimokatoličke crkve za spasenje, njezine vidljivosti, njezinog univerzalnog značaja za spasenje i posredovanje, njezinih sakramenata i, na kraju, ali ne i najmanje važno, relativiziranje ili snižavanje njezina papinstva na počasni primat uz maksimalnu prilagodbu.
Ponavljam svoju tezu: Oni koji nemaju istinu mogu se stopiti sa svima i biti dobri prema svima, a da ih to ne boli. Mogu uključiti sve i svakoga. Isključivost i jedinstvenost tada su stvar prošlosti. Ljudi to također žele. Ali čim se pitanje istine pokrene u svoj njezinoj širini i opsegu, dolazi do polarizacije, distanciranja, odbacivanja i mučeništva ili obraćenja u najboljem smislu te riječi: prihvaćanja katoličke vjere, krštenja, Rimokatoličke Crkve u njezinoj vidljivosti, jedinstvenosti, katolicizmu i apostolnosti, njezinih sakramenata, njezinog apostolskog nasljeđa i njezinog jedinstva sub Petro et cum Petro (papinstva).
Mač istine koji dijeli, a koji je Isus Krist pripisao sebi i s kojim se poistovjetio, prolazi kroz obitelji, prema Njegovim riječima. Ne optužujemo Isusa za neljubaznost. Slažemo se s Njim da je On istina i da mnogi odbacuju tu istinu. Stoga se spominje mač. Za razliku od Muhameda, Isus ne poznaje nasilje. Rekao je da se ovaj mač treba vratiti u korice (i to Petru, od svih ljudi, koji bi trebao jamčiti za istinu tradicionalne vjere). U tom pogledu, ne može se očekivati nikakav ustupak ili sporazum od drugih religija osim ako se ne obrate objavljenoj, božanskoj istini kakva se očitova u Isusu Kristu.
Ali čak i s kršćanima koji su odvojeni od nas, nema istinskog jedinstva osim ako se ne obrate Rimokatoličkoj crkvi – kao što su obraćenici oduvijek činili – i vrate se jedinstvu s Petrom i njegovim nasljednikom. Krist je osnovao svoju Crkvu na toj stijeni. U biblijskom smislu, papina moć znači vlast nad cijelom kućom, latinsku jurisdikciju, ne samo počasno predsjedanje, niti samo prvi u ljubavi, već stijenu i obvezujućeg jamca jedinstva u punoj istini tradicionalne vjere. Za odvojene kršćane to također uključuje ponovno stjecanje sakramenata koje su izgubili, apostolskog nasljeđa i istinskog jedinstva u vjeri, koje ne mogu pronaći ni među sobom. Dođi, Duše Sveti! Razgovori o konsenzusu to neće popraviti.
