Lav XIV. poslao je poruku povodom 500. obljetnice anabaptističkog pokreta u kojoj je pozivao katolike i menonite da se potrude za iskrenost i ljubaznost u razmišljanju o zajedničkoj povijesti.
Papa, koji nije propustio priliku da još jednom citira svetog Augustina, naglasio je važnost pomirenja među kršćanima usred svijeta u ratu:
„…u kontekstu našeg ratom razorenog svijeta, naše trajno putovanje iscjeljenja i produbljivanja bratstva ima vitalnu ulogu, jer što su kršćani ujedinjeniji, to će učinkovitije biti naše svjedočanstvo o Kristu, Knezu mira, u izgradnji civilizacije susreta pune ljubavi.“
Poruka Pape anabaptistima
Zürich, 29. svibnja 2025.
Dok se okupljamo kako bismo obilježili 500. obljetnicu anabaptističkog pokreta, srdačno vas sve pozdravljam, dragi prijatelji, prvim riječima koje je izgovorio uskrsli Isus: “Mir vama!” (Iv 20,19).
U radosti našeg uskrsnog slavlja, kako možemo ne razmišljati o Kristovom ukazanju navečer tog “prvog dana u tjednu” (ibid.), kada je Isus prošao ne samo kroz zidove i zatvorena vrata, već i kroz prestrašena srca svojih učenika? Nadalje, komunicirajući im svoj veliki dar mira, Krist je bio osjetljiv na iskustvo učenika, svojih prijatelja, i nije skrivao tragove svoje muke koji su još uvijek vidljivi na njegovom proslavljenom tijelu.
Primajući Gospodinov mir i prihvaćajući njegov poziv, što uključuje otvaranje darovima Duha Svetoga, svi Isusovi sljedbenici mogu uroniti u radikalnu novost kršćanske vjere i života. Doista, ta želja za obnovom karakterizira sam anabaptistički pokret.
Tema odabrana za vašu proslavu, “Hrabrost ljubavi”, podsjeća nas, prije svega, na potrebu da katolici i menoniti učine sve što je moguće kako bi živjeli zapovijed ljubavi, poziv na kršćansko jedinstvo i nalog da služe drugima. Također ukazuje na potrebu za iskrenošću i ljubaznošću kada razmišljamo o našoj zajedničkoj povijesti, koja uključuje bolne rane i priče koje i danas utječu na odnose i percepcije između katolika i menonita. Koliko je onda važno ovo pročišćenje sjećanja i ovo zajedničko ponovno čitanje povijesti koje nam može omogućiti da zacijelimo prošle rane i izgradimo novu budućnost kroz „hrabrost ljubavi“. Nadalje, samo na taj način teološki i pastoralni dijalog može donijeti plod, plod koji traje (usp. Iv 15,16).
To svakako nije lak zadatak. Međutim, upravo u određenim trenucima kušnje Krist je otkrivao Očevu volju: upravo kada su ga farizeji ispitivali, naučio nas je da su dvije najveće zapovijedi ljubiti Boga i bližnjega (usp. Mt 22,34-40). Uoči svoje muke govorio je o potrebi jedinstva, “da svi budu jedno… da svijet vjeruje” (Iv 17,21). Moja je želja dakle za svakoga od nas da možemo reći sa svetim Augustinom: „Sva moja nada isključivo je u tvojoj neizmjernoj milosti. Daj što zapovijedaš i zapovijedaj što želiš“ (Ispovijesti, X, 29, 40).
Konačno, u kontekstu našeg ratom razorenog svijeta, naše trajno putovanje iscjeljenja i produbljivanja bratstva ima ključnu ulogu, jer što su kršćani ujedinjeniji, to će učinkovitije biti naše svjedočanstvo o Kristu, Knezu mira, u izgradnji civilizacije susreta pune ljubavi.
S ovim osjećajima, uvjeravam vas u svoje molitve da se naši bratski odnosi prodube i rastu. Na sve vas zazivam radost i spokoj koji dolaze od uskrslog Gospodina.
