Malenu djevojčicu roditelji su po rođenju napustili jer su saznali da je “dijete leptir”. Evo tko se i kako danas brine za nju.
“Ja bih tebe zagrlila, ali me boli”. Ovo su riječi koje su, sigurni smo, rasplakale svakog tko ih je pročitao na web stranici Fondacije Budi human, a koje izgovara trogodišnja Nađa Marković, dijete leptir, ženi koja ju je usvojila, ali ne može od bolova.
Tako je javnost upoznala tugu ove djevojčice koja ima strašno oboljenje, a još goru sudbinu jer su je roditelji ostavili po rođenju, nakon što su saznali da ima buloznu epidermolizu.
“Žena hrabrost”
Nađin život se promijenio prije dvije godine kada ju je u svoj dom primila Tatjana Obradović (desno na naslovnoj fotografiji), koja ima svoje tri kćerke i petero unučadi. I sada se lavovski bori za njeno ozdravljenje, jer Nađina bolest sve više uzima maha i otežava joj život.
Čuvši da u čačanskoj bolnici više od godinu dana leži djevojčica koju su roditelji ostavili zbog teške dijagnoze koju ima, Tatjana nije razmišljala nego je odmah otrčala u ovu ustanovu i rekla: „Želim je usvojiti“.
„Jako sam slaba na djecu. Kada pročitam nešto o nekom bolesnom djetetu, obavezno otplačem i odbolujem nekoliko dana razmišljajući samo o njemu. Tako sam na Facebooku vidjela da je medicinska sestra iz čačanske bolnice napisala kratak tekst s naslovom: ‘Čija sam ja’. Izgledalo je kao da je Nađa pisala. Kada sam pročitala, odmah sam kontaktirala tu sestru i rekla joj da želim uzeti to dijete, iako ne znam ništa o njoj, osim da je bolesno. Naravno, to nije moglo tako …“, priča za Nova.rs ova hrabra žena.
Tako je Tatjana odlučila da se poslije 30 godina ponovo vrati u školsku klupu i prođe obuku za uzdržavatelja jer Nađa je, naglašava, vrijedna toga.
“Ništa mi nije bilo teško, samo sam željela da što prije naučim i prođem obuku kako bih uzela Nađu. I eto, poslije nekoliko mjeseci, ona je stigla u naš dom i ja sam postala njena baka – tako me zove – ali me doživljava kao majku, osjećam to”, kaže drhtavim glasom Tatjana.
Nađina priča je tužna. Još tužnije je što su njeni roditelji u istom gradu u kom i ona živi, ali je ne traže, niti pitaju za nju.
“Ništa, apsolutno ništa nema od njih. Ne zanima ih ni kako je. Nisu željeli da je uzmu iz rodilišta zato što je bolesna. Oni su željeli bebu, ali zdravu i ostavili su je tako samu.”
