Postoje rečenice koje ne zastarijevaju. Ne zato što se često ponavljaju, već zato što uvijek iznova pogađaju isto mjesto – ono u čovjeku koje pokušava izbjeći suočavanje sa samim sobom. Misli Vladete Jerotića spadaju upravo u tu vrstu poruka. One se ne čitaju brzo niti lako; one se zadržavaju u mislima.
U vremenu u kojem se od pojedinca traži da bude jak, samouvjeren, učinkovit i „dovoljan sam sebi“, Jerotićeve poruke djeluju gotovo uznemirujuće. Ne zato što su oštre, već zato što skidaju slojeve samoobrane. One nas podsjećaju da iza svakog privida sigurnosti stoji čovjek koji se boji vlastite slabosti.
Tko je bio Vladeta Jerotić?
Vladeta Jerotić bio je jedan od najznačajnijih srbijanskih intelektualaca 20. i početka 21. stoljeća na ovim prostorima. Bio je liječnik, neuropsihijatar, psihoterapeut, akademik, književnik i kršćanski mislilac. No, iznad svih titula, ostao je čovjek koji je neumorno pokušavao razumjeti unutarnji život čovjeka i njegov odnos s Bogom.
Jerotić je često naglašavao da je najveća zabluda suvremenog čovjeka uvjerenje da Bog od njega očekuje savršenstvo. Prema njegovu shvaćanju, to očekivanje ne dolazi od Boga, već od čovjekova ega.
-
Bog ne traži besprijekornost.
-
Bog traži istinu.
-
Bog traži da čovjek prizna sebi ono što već zna – da je slab, proturječan i sklon pogreškama, ali i sposoban za promjenu.
Dijagnoza suvremenog čovjeka
U jednom od svojih zapisa, osvrćući se na ateiste i agnostike, Jerotić je iznio misao koja i danas izaziva duboko promišljanje:
“Sve mi se više čini da svi ateisti, pa i agnostici s prvenstveno materijalističkim pogledom na svijet, ne žele prepoznati svoje grijehe, ili, i kada ih prepoznaju, ne žele se pokajati.”
Jerotić je smatrao da je najveći problem suvremenog društva gubitak sposobnosti za pokajanje. Kajanje, naime, zahtijeva hrabrost – hrabrost da se pogleda u vlastiti mrak i prizna potreba za Božjom milošću.
Baš tako!