Mnogi kršćani danas žive u zabludi da je bol jasan znak Božje odsutnosti ili njegova nezadovoljstva. Međutim, patnja nije nikakva greška u povijesti spasenja, već ključni poligon za posljednje dane.
Bog upravo sada oblikuje Crkvu koja se neće slomiti pod pritiskom, koja neće uzmaknuti pred protivljenjem i koja neće izdati svoga Kralja kada se tama intenzivira. Doba se bliži kraju, a vječnost je sve bliže.
Isus Krist, jedan jedini potpuno nevin čovjek koji je ikada koračao zemljom, prošao je kroz nezamislivu brutalnost. Prorok Izaija u 50,6 piše kako je On dao svoja leđa onima koji ga biju, a lice nije zaklonio od srama i pljuvanja. Prema Izaiji 52,14, njegovo je lice bilo toliko izobličeno da je jedva nalikovao čovjeku. Ako je savršeni Sin morao trpjeti, zašto mislimo da ćemo mi biti pošteđeni?
Živimo u neprijateljskom svijetu kojim privremeno upravlja knez zračnih sila. Iako Bog nikada nije autor zla ili nepravednih kušnji, on dopušta otpor paloga svijeta kako bi kroz njega iskovao vjernu Crkvu.
Postoji golema razlika između boli koju si sami nanesemo i one koja dolazi kao izravna posljedica poslušnosti Bogu. Upravo ta patnja, proživljena u vjernosti, stvara neraskidivu vezu i duboku intimnost s Kristom.
Biblijska obećanja su jasna: ako ustrajemo u nevoljama, s njime ćemo i kraljevati, kako stoji u 2. Timoteju 2,12. Naša ustrajnost nije puko preživljavanje, već priprema za budući autoritet. Isus se ne ženi pukim mnoštvom sljedbenika, već pratiljom dostojnom krune koja će s njim upravljati vječno.
On traži ljude kojima može u potpunosti vjerovati, one koji su ostali uz njega u njegovim kušnjama. Pritisak će se u svijetu samo povećavati, ali poslušnost u jeku nedaća dokazuje našu konačnu lojalnost Kralju koji dolazi.
