U posljednje vrijeme ljudi se sve češće žale na Alzheimerovu bolest, navodeći da je zbog nje život sa starim osobama jednostavno nepodnošljiv, a ponekad čak i opasan.
Mnogi smatraju da bi bilo bolje da starije osobe žive u ustanovama gdje se o njima brinu posebno educirani stručnjaci. Naravno, nemamo pravo suditi – svatko ima svoju situaciju.
No, ono što je još zabrinjavajuće jest da zdravi roditelji koji imaju bistar um bivaju napušteni na isti način. Djeca jednostavno odu i nikada se ne vrate. Rijetki su pozivi, unatoč tome što danas internet pruža mnoge mogućnosti za komunikaciju. I to je to.
Ljudi jednostavno iz nekog razloga ne trebaju svoje roditelje. Iako starije osobe često ne traže financijsku pomoć, njima je najvažnija komunikacija s djecom, rođacima, onima kojima su dali dio sebe i svoju ljubav.
Mnogo je usamljenih starih ljudi koji imaju djecu, ali njihova djeca o njima misle tek nekoliko puta godišnje.
Je li u redu smjestiti bližnju osobu (majku, oca) u starački dom?
Djeca ne žele roditelje uz sebe
Na primjer, na Kavkazu gotovo i nema staračkih domova, ali nema ni usamljenih starih osoba. Uvijek je netko od rodbine uz njih, nisu napušteni i poštovani su. Dok ovdje moderni ljudi ne samo da ne poštuju roditelje, nego uopće ne žele slušati njihovo mišljenje, smatrajući da roditelji ništa ne znaju i ne razumiju iz suvremenog života.
No, zar prije nije bilo tako? Zašto danas toliko starih ljudi nije potrebno svojoj djeci? Gdje su moderni ljudi uspjeli izgubiti pristojnost, čovječnost, suosjećanje, osjetljivost i ljubaznost? Što nije u redu? Što se događa s ljudima?
Dirljive riječi Irine Muravjove, koje bi svi mladi trebali znati:
“Često razmišljam o starosti. Pitam se hoću li, kada budem jako stara, moći biti takva kakvom želim biti? Vidim mnoge stare ljude, vidim koliko im je teško biti sami sa sobom. Kako pate, kako sami sebi stvaraju probleme. Vidim njihovu melanholiju, usamljenost… Kakva ću biti u starosti? Ne znam. Ali želim biti dobra. Moja djeca mi kažu: o čemu pričaš, mama, bit ćeš dobra. Kažem: ne znam, djeco moja, možda ću biti nervozna. Oni mi odgovaraju: samo nas ne ostavljaj samu. Malo ću jesti, mirno ću sjediti u kutu, ali želim biti s obitelji…”
Mislim da stariji ljudi ne žele živjeti daleko od svoje djece i unuka, iako mnogi tvrde da im ništa ne treba, da su zadovoljni kakvi jesu. Često jednostavno ne žele biti teret svojoj djeci, ne žele ih opterećivati. Je li moguće živjeti ne nužno zajedno, ali barem u blizini?
