Zašto Duh Sveti ne djeluje u meni?

To ne mogu biti samo ja. Ali jedne se noći upravo tako činilo. Bio sam tinejdžer, stajao sam u nepoznatoj karizmatskoj crkvi koja je na vrhuncu 1990-ih bila fenomen poznat kao „Blagoslov Toronta.“ Bio sam nov kršćanin, prilično neupućen u teologiju ili pak običaje prosječne crkve, pa tako i  nepripremljen na ono što se u tom trenutku zbivalo oko mene.

S moje lijeve strane, žena je počela kvakati – nimalo se ne šalim – kvakati kao uzbuđena patka koja je upravo spazila dijete s rukama punim krušnih mrvica. U redu ispred mene, muškarac raširenih ruku počeo se energično tresti. Pri dnu crkve, netko je počeo vrištati kao da mu je najdragocijeniji dio tijela zapeo pri zatvaranju vrata. Bila je to prilično neobična stvar za svjedočiti joj, ali mogla je biti iveoma zastrašujuća da nisam vjerovao starijim kršćanima s kojima sam tu večer i išao u crkvu. A onda je počela „gimnastika“.

Krajičkom oka sam primijetio da je grupa zaduženih ljudi krenula raditi mjesta po cijeloj prostoriji, mičući sve stolice, uključujući i moju.  Druga, veća grupa ljudi, nosila je značke različitih boja i, isto tako, koračala istim putem kao i prva grupa, ali su se zaustavljali pored ljudi, i svaki put kad bi se zaustavili – molili bi za njih – ti bi se ljudi rušili na tlo, ali strahovit udar sprječavao je još jedan tim ljudi koji su bili zaduženi „dočekati“ osobu i onda je nježno položiti na pod.

Sad sam već bio izbezumljen, najviše zbog toga što mi se grupa molitelja/“hvatača“ počela približavati. Dok sam gledao sve veći broj ljudi kako leže nasred poda crkve, sa zatvorenim očima i, u mnogim slučajevima, sa zanesenim izrazom lica, veliki dio mene želio je doživjeti isto- što god to bilo. Znao sam da Bog ima veze s time. Znao sam da je dobro. I zato sam, umjesto da sam slijedio svoj instinkt i krenuo prema vratima, zatvorio sam oči i čekao.

Grupa je došla i do mene i počela moliti. Pripremio sam se na to da ću osjetiti nalet duhovne energije koja će me srušiti na pod. Ali to se nije dogodilo. Nisam se pomaknuo. Ostao sam na nogama, molitveni tim je otišao dalje, jedva skrivajući svoje razočaranje. Žena koja je kvakala s moje lijeve strane pala je ‘kao kruška’. Duh ju je, očito, snažno zahvatio, ali  očito nije bio zainteresiran i za mene. Nisam osjećao apsolutno ništa.

U 22 godine nastojanja da doživim to iskustvo, prisustvovao sam u mnogobrojnim karizmatskim crkvama i drugim svečanostima gdje bi voditelji služili „snagom Duha“.  Gotovo u svakom slučaju, rezultat bi bio isti: ostao bih stajati nepomaknut, moje se ruke ne bi tresle te nikako ne bih imao potrebu oponašati patku. Neko sam vrijeme mislio da sa mnom nešto nije u redu; možda neki duboki, neriješeni grijeh u mom životu s kojim sam se trebao suočiti prije nego je Bog mogao djelovati. Onda sam počeo biti ciničan i smatrati da je cijela stvar nekakva vrsta NLP stila ilustriranja moći uvjeravanja.  Ne vjerujem ni u jednu od tih stvari. Ali evo što sam shvatio.

To nema veze s „mojim srcem“

Duh Sveti ne čeka ljude da potpuno srede svoje živote prije nego on snažno djeluje. Postoje mnoga, mnoga svjedočanstva ljudi koji čak niti nisu bili kršćani, ali su osjetili nevjerojatnu moć Duha – često je to ključno  u njihovoj odluci da slijede Isusa;  Alfa tečaj je temeljen na održavanju svakim vikendom što upućuje na navedenu pretpostavku. Osjećaj nedostojnosti u odnosa na Boga prirodan je samo kad ne razumijemo u potpunosti Njegovu milost, ali ne postoji biblijska tvrdnja koja kaže da Bog ne može djelovati u nama dok smo i dalje „grešnici“. Zapravo, navedena oprečnost je istinita; to je temelj onoga kako mi vjerujemo da se Bog s nama zaručuje.

Neki ljudi glume…ali to ne obezvrjeđuje djelovanje Duha Svetoga

Freud bi se naslađivao ovime, ali apsolutno je jasno da će, u bilo kojoj prostoriji punoj ljudi po kojima se očigledno manifestira Duh Sveti, neki od njih i glumiti. Imao sam priliku razgovarati s mladim ljudima koji su priznali da to čine, a čak sam i ja jednom ili dva puta bio kušan da učinim isto kako ne bih obeshrabrio osobu koja je potrošila napornih pola sata moleći za mene. Svejedno, ja sam potpuno uvjeren da sam vidio istinu –Duha Svetog kako snažno ispunja i djeluje u osobi koja uslijed toga počinje i fizički reagirati – i znam da je to istina jer sam vidio potpunu transformaciju načina života kao rezultat.

Bog djeluje u različitim ljudima na različit način

Veličanstvena „širina“ Crkve demonstrira nam kako nas Bog milostivo prihvaća kakvi i jesmo. Jedino logično objašnjenje koje imam za to da je isti Bog, jednako prisutan u konzervativnim crkvama i u divljim pentekostalnim karizmatskim susretima, sretan što se zaručuje s nama na bezbroj različitih načina. Biblija također potvrđuje navedeno: On razgovara s Mojsijem „licem u lice, kao što čovjek razgovara sa svojim prijateljem“ (Izl 33,11), ali je Josipu progovorio u snu. David (ili drugi psalmisti) često govore da je Bog daleko; čak i da je odsutan, dok ga rana crkva susreće kroz „vatrene jezike“. Snagu ne moramo nužno i osjetiti, i obrnuto – Bog često izabire djelovati duboko u nama bez uzrokovanja neke bujice osjećaja.

Važni su plodovi Duha, a ne manifestacija

Promatrao sam ljude kako se smiju, tresu, plešu i valjaju po podu crkve, ali se par sati kasnije u pubu ponašaju potpuno drugačije. Gluma ili istina, te manifestacije očigledne Božje moći ne znače ništa ukoliko ne vode osobu do preobrazbe kojom postaje što sličnija Kristu. Biblija govori o primanju snage Duha Svetoga (Dj 1,8); Pavao govori o „energiji koja tako snažno djeluje u meni.“ Ove se stvari ne događaju u dobrobit istih; one ne dokazuju Božje postojanje uvijek iznova. Duh djeluje kako bi nama pomogao promijeniti se, i ta je promjena plod istinskog susreta s njim.

Dva ili tri puta u posljednja dva desetljeća, vjerujem da sam iskusio snagu i prisutnost Boga kao opipljivu i fizičku stvar. Trenutak u kojem sam počeo govoriti u jezicima, moleći se na dugom putu autom sa svojim tadašnjim šefom; vrijeme provedeno na Soul Survivor festivalu gdje sam iskusio golemi osjećaj mira, radosti i topline tijekom molitve – tih trenutaka se rado prisjećam, i oni su bez pogovora moj jedini dokaz da je Bog snažno djelovao u mom životu. Potpuna transformacija mog života, od osobe kakva sam bio i kakva sam tek trebao postati, do muškarca kakav sam upravo sada je pravi odgovor na pitanje „zašto Duh Sveti ne djeluje u meni?“ Naravno da djeluje; on u meni djeluje svakog dana, ali čini se kako izabire susretati se sa mnom blago, razumno i suptilno.

Smatram da je to također istina za većinu ljudi, koji su, poput mene, stajali i pitali se zašto „ne dobivaju ništa“ kao i svi drugi. Njihovi će životi pričati istu priču o transformirajućoj moći. Duh i njegov rad ostavljaju dojam misterioznosti na mene, ali kada pogledam način na koji mijenja živote, sigurna sam da je to misterij u koji čvrsto vjerujem.

Autor: Martin Saunders; Prijevod: Suzana Z.; Izvor: Christian Today