Zašto Isus nije nahranio 5.000 ljudi i zbog čega je to važno?

Priča o Isusu kako hrani 5000 ljudi zagonetka je i skepticima i vjernicima. Skeptici odbacuju čudesnu priču ili je smatraju nevažnom. Možda je ono što se ‘zaista’ dogodilo bilo to da je mnogo ljudi na susret donijelo sa sobom hranu, dok drugi nisu – pa je stvarno čudo zapravo bilo čudo dijeljenja.

Za mnoge čitatelje, a ne samo vjernike, ovo je možda previše sentimentalistički, kao neki jako loš sat vjeronauka. U drugu ruku, ako vjerujete da se čudo zaista dogodilo, kao što je i objavljeno, što ono točno znači? Nitko, na kraju krajeva, nije bio u opasnosti od izgladnjivanja do smrti. Ako je Isus Božji Sin, bi li se on zaista trebao upuštati u ‘bavljenje ugostiteljstvom’?

Priča je ispričana u Evanđelju po Mateju 14, 13-21; Mk 6, 30-44; Lk 9, 10-17 i Iv 6, 5-13, i postoje barem tri stvari za reći nešto o tome.

Prvo, priča nas podsjeća na starozavjetne priče o čudotvornom umnožavanju hrane: mana i prepelice osigurale su Mojsijevo preživljavanje u pustinji, Ilija u 1 Kr 17, Elizej u 2 Kr 4. Isus je nasljednik ovih velikih ljudi, samo još značajniji. Čitatelji priče bi trebali razumijeti upravo ono što nam je rečeno: Isus nije došao niotkuda; On predstavlja kulminaciju Božje slave otkrivenu još u Starom Zavjetu.

Drugo, osiguranje hrane simbol je Božje nadmoćne providnosti. Danas, barem u razvijenim zemljama, osiguranje hrane je – općenito govoreći – stvar prošlosti. Imamo je na raspolaganju kad god želimo i gdje god želimo, sve dok je možemo i platiti. To ne mogu svi, i ne smijemo poricati skandal stvarne gladi u bogatim zemljama. Ali, u Isusovo vrijeme, glad je bila očigledna i uobičajena stvarnost. Hraneći ljude, Isus je odabrao moćnu sliku kojom je demonstrirao Božju brižnost za sve ljude. To je obećanje budućnosti – kada više nitko neće gladovati, bilo tjelesno, razumski ili duhovno.

Treće, Isus nije nahranio 5000 ljudi. Samo u evanđelju po Ivanu to čitamo. U Matejevom, Markovom i Lukinom evanđelju, jasno je da je On svojim učenicima dao kruh i ribe te su oni to proslijedili ljudima. Ivan to piše na način koji naglašava izvor providnosti u Kristu, ali drugi čine taj ‘mehanizam’ jasnim.

Ovo je temeljno istraživanje kolaborativne prirode neprekinutog Kristovog djela. On kaže svojim učenicima, suočen sa gladnim mnoštvom: „Podajte im vi jesti.“ (Mk 6, 37). Naravno, oni to nisu u mogućnosti učiniti jer je zadatak van svih ljudskih moći. Kada Isus umnoži kruh i ribe, umjesto da ih raspodjeli ljudima oko sebe, On ih daje svojim učenicima da oni to učine. Njima je zapovijeđeno da daju, a onda su im ti resursi dani da ih podijele. Hrana, koju su sada osposobljeni providjeti ljudima, neiscrpna je; jer je njezin izvor sam Bog.

Ova priča je prilično izazovna. Isus nije nahranio 5000 ljudi, već je svoje učenike učinio mogućima za to djelo. Isto vrijedi i danas. Kao što sveta Terezija Avilska kaže: „Krist danas ima samo tvoje tijelo. Nema ruku, nema nogu doli tvojih. Tvoje su oči kojima On danas gleda sa suosjećanjem na ovaj svijet. Tvoje su noge kojima On hoda kako bi činio dobro. Tvoje su ruke kojima blagoslivlja cijeli svijet. Tvoje su ruke, tvoje su noge, tvoje su oči, ti si Njegovo tijelo. Krist više nema tijela na zemlji osim tvog.“

Autor: Mark Woods; Prijevod: Suzana Z.; Izvor: Christian Today