Postoji jedno pitanje koje je u povijesti poljuljalo više vjera nego bilo koji drugi argument. Kako Bog koji u jednoj knjizi zapovijeda potpuno uništenje može biti isti onaj Bog koji u idućoj zapovijeda da ljubimo svoje neprijatelje?
Mnogi vjernici i tragači, suočeni s tim jarkim kontrastom, često se povlače ili potpuno odustaju od biblijske poruke. Jedan 20-godišnji student povijesti po imenu Elias tako je zatvorio svoju Bibliju na punih 11 godina nakon što je pročitao retke iz Ponovljenog zakona o bespoštednom uništavanju naroda.
Ono što Eliasu nitko tada nije objasnio jest postojanje jedne jedine hebrejske riječi koja iz temelja mijenja razumijevanje starozavjetnog nasilja.
Riječ je o pojmu „herem“, koji se u našim prijevodima često pogrešno interpretira isključivo kao mržnja ili gnjev. U svojoj srži, taj pojam znači odvajanje ili posvećivanje nečega Bogu na neopoziv način. Kada se herem primjenjivao na nešto sveto, poput prvih plodova žetve, to je značilo da je taj dar potpuno Božji i nedodirljiv.
Međutim, kada se primjenjivao na iskvarene sustave ili gradove, herem je označavao potpuno uklanjanje kontaminacije iz zajednice. Bog ovdje ne djeluje kao gnjevni general, već kao pravedni sudac koji izriče presudu nad sustavom koji je postao nepovratno destruktivan.
Isus kao konačno rješenje
Povijesni dokumenti i arheološki nalazi potvrđuju da su narodi poput Kanaanaca prakticirali institucionalizirano žrtvovanje djece. Biblija bilježi kako je Bog čekao punih 400 godina prije nego što je dopustio izvršenje presude, dajući tim narodima vremena za promjenu koju oni nikada nisu prigrlili.
Važno je uočiti da čak i pod tim strogim sudom milosrđe nije bilo odsutno. Primjeri poput Rahabe ili Rute pokazuju da haram nikada nije bio pitanje etničke pripadnosti ili krvne loze, već pitanje svrstavanja uz Božju svetost. Onaj tko bi se odlučio za Boga, bio bi izuzet iz suda bez obzira na svoje podrijetlo.
Najveći obrat događa se u Novom zavjetu, gdje kategorija suda ne nestaje, već mijenja svoj smjer. Pavao u Poslanici Galaćanima piše kako nas je Krist otkupio od prokletstva zakona postavši sam „prokletstvo“ za nas. Upotrijebljena grčka riječ nosi istu pravosudnu logiku kao i starozavjetni herem.
Isus nije došao ukinuti sud nad grijehom i kontaminacijom, već ga je došao dragovoljno apsorbirati u sebe. Dok je u Starom zavjetu presuda izvršavana nad osuđenima kako bi se spriječilo širenje zla, u Novom zavjetu Sudac silazi sa svoga prijestolja, skida sudačku odoru i sam staje na mjesto osuđenika.
Razlika između dva saveza može se slikovito opisati kroz medicinsku analogiju. U drevna vremena jedini način borbe protiv kuge bila je stroga karantena – povlačenje jasne linije kako bi se spriječilo širenje zaraze. To je slika Staroga zavjeta.
S dolaskom Isusa Krista, medicina je, slikovito govoreći, razvila cjepivo. On ulazi u samo tijelo zaraženo grijehom i neutralizira prijetnju iznutra, upijajući bolest u vlastite stanice na križu. Božja svetost i ljubav nisu se promijenile ni za jedan stupanj, promijenio se samo mehanizam kojim nas On spašava od onoga što nas uništava.
