Zašto je post toliko važan?

Isus i Mojsije započeli su svoje zemaljske službe nakon što su 40 dana proveli sami u pustinji s Bogom. Ovi trenuci posta i molitve u pustinji bili su trenuci tišine i trenuci samoće. Za mene su ti trenuci sveti koraci na putu s Bogom. Isus se vjerojatno podsjetio svojih prvih trenutaka samoće sa čovjekom, kad ga je postavio u pustinju usred nedovršenog vrta (Postanak 2,4-7).

Bog mi je šaputao u vezi 40 dana posta i molitve još od prošlog ljeta. Odupirao sam se mjesecima iz nekih razloga. No, onda sam odlučio poslušati njegov glas.

Dva puta sam postio po 40 dana u prethodnim godinama, i na to sam bio pozvan te pristupio tome vrlo strateški i sa specifičnim ciljem. Tijekom zadnjeg dužeg posta tražio sam smjer za osobu koju sam želio oženiti. Ovaj post nije bio drugačiji po važnosti. Poslužio je vrlo specifičnoj svrsi da se vratim Božjem srcu i vršim Njegovu volju u svom životu.

Post služi vraćanju natrag Bogu.

Kad se posvetim svom odnosu s Bogom, uvijek se iznova podsjetim Božjih riječi u Jeremiji 2,2.

„Sjećam te se po milosrđu tvoje mladosti, po ljubavi vjereništva tvoga, kad si za mnom išla u pustinju, u zemlju nezasijanu.“

Zanimljivo je da se Bog u povijesti Izraela ne prisjeća njihovog dolaska u obećanu zemlju ili zlatno doba Davida i Salomona kao svog omiljenog doba. Ne, Bog se prisjetio njihovog početka – kada je Izrael bio sam i potpuno ovisan o Njemu u pustinji.

To je vrijeme kada nas Bog želi privući natrag k sebi.

Mnogi se od nas osjećaju slično u početnoj fazi s Kristom. Bilo je bolno, prisno i neuredno, ali sve je bilo novo, stvarno i lijepo.

Kad razmišljam o svojim prvim danima s Kristom, mislim na jednostavne i iskrene molitve koje sam molio. Razmišljam o tome kako bih se udubio u Pismo, ne radi teoloških pitanja, već zato što sam očajnički trebao istinu koja će me osloboditi. Ne mogu zanemariti da je pustinja prve ljubavi bila moja omiljena faza, niti mogu izbjeći vlastitu bol povratka.

Molio sam da mu se ponovno vratim, da poštujem Kristovo upozorenje u Otkrivenju 2,5: „Spomeni se dakle odakle si pao, i pokaj se i čini prva djela.“ To sam molio 10 godina, a prošle godine i osjetio da mi Bog govori kako je ovaj post put do toga.

Post je za posvećenje.

Drugi dan mog posta čuo sam jednu riječ: Posvećenje. Hebrejska riječ za posvećenje – qadash – znači „biti odvojen, učiniti svetim“.

U Starom je zavjetu značilo ono što je Bog odvojio za sebe ili svoju primjenu. Poput posvećenja prvorođenca, desetine ili zlatne i srebrne posude za hram. U osnovi, Bog je rekao da je sve to odvojeno za njega i da će koristiti za određenu i svetu svrhu.

Radi se o svetosti u Crkvi, a ne o činjenici da postoji razlog zašto Bog želi da budemo sveti. Ima određenu svrhu za nas na umu, a kako bismo se isticali, prvo moramo biti drugačiji.

Bog je počeo isticati područja kompromisa koje sam dopustio gledati, konzumirati ili im udovoljavati.

Kada uklonimo kompromis iz naših života, nagrađeni smo s bliskošću. Izaija nam je rekao da su „bezakonja naša načinila razdvojnicu između nas i Boga našega.“ Isus je poučavao da će ga oni čista srca vidjeti. Bog me čini svetim, ne samo zbog svrhe, već zbog blizine. Bog ne mrzi grijeh jer je osvetoljubiv; Bog mrzi grijeh jer je to jedino što stoji na putu između njega i njegove djece.

Pustinja služi za pripremu. I Mojsije i Isus izašli su iz pustinje u svoju sudbinu na zemlji.

Ovo je vrijeme kritični trenutak prijelaza i promjene za mene: dok želim objaviti knjigu za koju mi Bog govori već osam godina; dok crkva u kojoj služimo doživljava poticaj i milost; dok moja supruga i ja završavamo našu sedmu godinu braka, i s nadom ulazimo u plodno doba.

Dok osjećam ove vjetrove promjena, pustinja stvara u meni ovisnost o Njemu koju prije nisam poznavao. Kada želimo ispuniti svoje snove ili postići cilj, lako je zaboraviti da nam Isus u Ivanu 15 govori da bez njega ne možemo učiniti ništa. Kada uklonimo osnovnu potrebu kao što je hrana, zajedništvo s Kristom se krivotvori. Trebamo ga više od naših najosnovnijih ljudskih potreba. Ovaj stav poniznosti stvara glad u našim srcima. Tada se više ne oslanjamo na naše vlastito razumijevanje ili genijalnost, već na Njegovo srce.

Autor: Levi Carter; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Relevantmagazine.com