Pitanje zašto Katolička Crkva ne dopušta ženama svećeničko ređenje često izaziva emocije i nesporazume. No odgovor Crkve nije utemeljen na diskriminaciji, nego na vjernosti primjeru Isusa Krista i biblijskom razumijevanju svećeništva.
Prvo, pogledajmo Novi zavjet. Isus Krist, premda je imao mnoge učenice (npr. Mariju iz Magdale, Martu i Mariju, Ivanu – Lk 8,1-3), za apostole je izabrao isključivo dvanaestoricu muškaraca (Mk 3,13-19).
Taj izbor nije bio slučajan, niti rezultat kulturnog pritiska. Isus je često prelazio društvene granice – razgovarao je s ženama javno (Iv 4,27), hvalio njihovu vjeru (Mk 5,34), pa i dopuštao da ga žene prate i podupiru. Da je želio da žene budu apostoli, učinio bi to. Katolička Crkva vjeruje da taj izbor ima duboko teološko značenje.
Svećeništvo u Katoličkoj Crkvi nije samo funkcija, nego sakramentalni znak. Svećenik u euharistiji katolicima „predstavlja Krista – Glavu“ (lat. in persona Christi capitis). Budući da je Krist bio muškarac, Crkva vidi duboku simboličku povezanost između svećenika i Krista koju ne može proizvoljno promijeniti. To nije pitanje vrijednosti – muškarci i žene su jednako vrijedni pred Bogom (Gal 3,28) – nego pitanja sakramentalne prikladnosti.
Papa Ivan Pavao II. je u enciklici Ordinatio Sacerdotalis (1994.) jasno izjavio da Crkva nema ovlasti dati ženama svećenički red, jer nikada nije to činila, i jer se drži Kristova primjera. On kaže: „Da bi se vjernici oslobodili svake sumnje u pitanju od velike važnosti, proglašavam da Crkva nema nikakvu ovlast dati svećenički red ženama.“
To ne znači da žene nemaju važne uloge u Crkvi – dapače, mnoge svetice, učiteljice Crkve i misionarke oblikovale su povijest kršćanstva. Njihova snaga nije bila u službenom svećeništvu, nego u svetosti i vjernosti.
U konačnici, poziv Crkve nije prvenstveno na službu, nego na svetost. Svećeništvo je put služenja, ne moći, a svetost je otvorena svima – bez obzira na spol.
