Postoji mnogo različitih razloga zašto ljudi odlaze iz zajednice, ali bih htio ovdje navesti samo pet, koji su najčešći.
1) Nisu dovoljno pustili korijenje
Bez korijenja se ljudi jako lako učlane u zajednicu ali isto tako i lako odu – i obično sa sobom povuku i neke druge ljude. Jedan od osnovnih razloga zašto ljudi odlaze iz zajednice je taj što nisu dozvolili Isusu da ih “zasadi” tako da njihovo korijenje ode u dubinu da bi donosili rodove. Biblija govori da bez korijenja ne možemo cvjetati: “K’o palma cvate pravedniki raste k’o cedar libanonski. Zasađeni u domu Jahvinu, cvatu u dvorima Boga našega. Rod donose i u starosti, sočni i puni svježine:…” (Psalam 92,13- 15)
Sam Bog je stvorio zajednicu. A ljudi su kao drveće: moraju pustiti korijenje da mogu rasti i cvjetati.
Ovo primjećujem već nekoliko godina, i govorio sam o tome s mnogim propovjednicima. Postoje ljudi koji posjećuju nedjeljna bogoslužja, i možda im se posveti i DUŠEBRIŽNIČKA njega, ali se čini da stalno stoje blizu “ograde”, i stalno traže priliku kako bi izašli van.
Kada dolaze u zajednicu to je zbog toga da se malo nahrane i razvesele, no ne žele raditi na puštanju korijenja, na predanju i samo je pitanje vremena kada će da odu. “Zelenu travu” će uvijek pronaći s druge strane ograde. Uvijek će naći nekog tko bolje propovijeda od njihovog propovjednika, tko se umije bolje pobrinuti a njih, bolje porazgovarati s njima i ima bolje darove. Isus gradi svoju Crkvu i zna gdje da nas zasadi, da rastemo i donosimo plodove. Nagli odlazak znači pokušavati sebe duhovno uništiti.
Prije nekoliko godina je jedan čovjek, koji je izgledao kao da je gladan Boga, postao član naše zajednice. Činilo se kao da je postao dio vizije koju je imala naša zajednica, ali vrijeme i okolnosti su pokazale da on uopće ne želi biti dio te vizije. Posljednje što sam o njemu čuo jeste da ide iz zajednice u zajednicu i odlazi svaki put kada je pozvan predati Kristu.
Naravno da postoji i vrijeme kada Bog pomiče ljude u drugu zajednicu. No, vjerujem da ako ti ljudi nisu u tome vođeni Duhom Svetim, to će izazvati veliku štetu u njihovom duhovnom životu i Božjim namjerama koje On ima s njima.
2) Nisu se uklopili u zajednicu
Ljudi često odlaze iz zajednice tada kada se nisu poistovjetili s vizijom i pravcem u kojem se kreće zajednica. Svaka zajednica je posebna i ima drugačiju viziju, koju joj je Bog povjerio, kako bi ostvario svoje planove. Moguće je posjećivati zajednicu, ali nikada se ne poistovjetiti s vizijom koju je propovjednik primio od Gospodina.
To se događa zato što taj određeni čovjek ima svoju vlastitu viziju, koja mu je bitnija od vizije zajednice, ili je u toj viziji nešto s čime dotična osoba ne može složiti. Bilo jedno ili drugo, dok se situacija ne riješi kroz molitvu i razgovor samo je pitanje vremena kada će čovjek odlučiti da ode iz zajednice. Ako netko godinama dolazi u zajednicu, a ne poistovjetiti se s vizijom koju je propovjednik primio od Gospodina, nakon određenog vremena ova vizija će postati za njega problem i stvar zbog koje će otići iz zajednice.
Puno godina sam promatrao ljude koji su imali stvarnu viziju od Gospodina, ali nisu htjeli biti dio veće vizije i da tako razvijaju svoje darove i službu. Vidio sam kako prelaze iz zajednice u zajednicu, od jednog propovjednika do drugog, a bez toga da rastu u svom karakteru i darovima.
Elizej je morao neko vrijeme da se poistovjeti s lijina vizijom, Timotej također s Pavlovom vizijom. Kada se netko poistovjeti s nečijom vizijom, spojen je s njime i obojica mogu rasti u Božjim stvarima. Kao Elizej, i Timotej je trebao biti s nekim spojen prije nego što je mogao vršiti svoju službu. Oni nisu otišli prije vremena. Kada bi Elizej napustio Iliju preuranjeno, nikada ne bi primio duplu porciju darova.
3) Bježanje od istine
Nismo ni svjesni koliko se često ovo javlja kao razlog zbog kojeg ljudi odlaze iz crkve. Kada je Božja Riječ propovijedana u sili Duha, ona donosi istinu – i to kako o Bogu, tako i o nama. Promatrao sam ljude koji su odbijali osvjedočenje Duha Svetoga nakon što im je rečena istina.
Ne vjerujem u mlaćenje ovaca Božjom Riječi. Istina iz Pisma nikada ne bi trebala biti govorena grubo, već s ljubavlju. Opomena nikada ne bi trebala imati cilj dovesti ljude na našu razinu, već na razinu Božje Riječi.
Ali jedno je sigurno, istina je uvijek povezana s time da želi nas ispravi. Istina je put u naš život dolazi osvjedočenje. Istina nas čuva od laži i obmane. Većina opominjanja bi se trebala događati neizravno: kroz propovijedanje i proučavanje Riječi Božje. To se mora raditi u sili Svetoga Duha. Nikada nitko neće doći do određene točke a da mu nije potrebna Riječ Božja koja bi ispravljalja neka područja njegovog života. Ako smo uvjereni da smo na takvom duhovnom nivou da nam više istina nije potrebna, onda smo jako blizu da padnemo.
4) Zbog toga što su bili povrijeđeni
Toga također ima u zajednici. Pismo nam kaže do kakvog otvrdnuća može dovesti uvreda: “Uvrijeđen je brat kao tvrd grad, i svađa je kao prijevornica na dvoru.” (Izreke 18,19) Kada se pojave borbe među članovima zajednice moramo ih riješiti, jer inače, ljudi će skoro uvijek otići. Može to trajati određeni period dok cijela stvar ne eskalira, ali na kraju će jedna strana da ode i obično će sa sobom povući još nekoliko ljudi, s kojima su bliski.
Postoje dvije vrste ozljeda koje čine da ljudi odlaze iz zajednice: Stvarna povreda. Primjerice, kada netko ogovara svoga brata i to se raširi po zajednici kao “gorka vijest”. Kada takav čovjek sazna da je o njemu riječ onda je dotaknut. To se može riješiti jedino razgovorom s ljudima koji su u to bili izravno uključeni.
Mora doći do istinskog pokajanja, oproštenja i mora doći duh ljubavi da ljudi koji su u to bili uključeni ostanu u zajednici. Isus nam je tu dao točan savjet: »Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.« (Matej 5,23-24). Mnogi darovi koji su svaki tjedan ponuđeni Bogu ne dođu ni do stropa. Ozljeda je tako ozbiljna stvar da Bog od nas neće ništa dok to ne bude riješeno. Ljudi koji ne srede svoje uvrede, brzo će izravno ili neizravno širiti svoju gorčinu i mrzovolju na druge. U Hebrejima 12,15 nas upozorava: “da tko ne ostane bez milosti Božje”, i “da ne uzraste kakav gorak korijen i ne uznemiri vas”, i da se mnogi njime ne opogane.”Korijen gorčine može izrasti iz mnogih izvora, ali nijedan nije gori od ozljede.
Lažne ozljede. Uvidio sam da se u zajednicama mogu naći i tzv. umišljene ili lažne ozljede. Ne radi se o stvarnim povredama, nego o subjektivnim, koje su utemeljene na naravi, zrelosti ili motivima čovjeka kojeg se tiču.
Na primjer, u nekim zajednicama propovjednici ne prakticiraju razgovor s osobama suprotnog spola nasamo, ali također poznajem ljude koji su time bili dotaknuti, kada nisu mogli razgovarati s propovjednikom u njegovom uredu nasamo. Ovo je umišljena uvreda. Izgleda kao prava, ali nije. Ljudi opravdavaju svoje stavove i razloge zbog kojih su povrijeđeni i zašto žele da odu. Tijekom godina dok sam vodio zajednicu, uvidio sam koliko je teško uvjeriti ljude da njihove umišljene ozljede nisu opravdane i da su rezultat samo subjektivne reakcije koje proizlaze iz njihovih osobnih stavova.
Umišiljene ozljede mogu nastati kada se osoba ne slaže sa standardom koji je zajednica sebi postavila. Naprimjer nikome neće dozvoliti da služi naprijed na podiju – bilo da se radi o slavljenu, sviranju na glazbenom instrumentu, propovijedanju – ako ne daje desetak. I svatko tko želi služiti unaprijed je upozoren na ovu stvar. Riječ Božja kaže: “Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti?” (Luka 16,11).
Neki ljudi mogu biti dotaknuti kada su suočeni s nedostatkom ustrajnog davanja. I to je daljnji primjer umišljene ozljede. Ljudi znaju pravila, ali ih jednostavno ignoriraju. I kada su suočeni s time jednostavno odaberu osjećaj uvrijeđenosti. I nije iznenađujuće što onda odlaze iz zajednice.
5) Gubitak duhovne gladi
Nekada ljudi odlaze iz zajednice zato što su jednostavno izgubili glad za Božjom Riječi. Kada Bog vodi zajednicu na novu razinu, svatko je pozvan ići dalje i da neke stvari ostavi za sobom. Nekada se radi o duhu svijeta, koji treba ostaviti ili je to neka tradicija, koju moramo ostaviti. Kada propovjednik i zajednica idu naprijed s Bogom i netko ne želi ići dalje, to će neminovno donijeti odvajanje (odvojenje).
Pogledajmo na slučaj Rute, Noemi i Orfeo. Orfa se vratila u Moab ali Ruta je išla dalje u Betlehem. Vrlo teško promatram ljude “koji se vraćaju unatrag”. Trudim se učiniti sve kako bih ih uključio i ohrabrio. Ali isto kao što je to bilo s Rutom ili Orfom, postoje ljudi koji ne žele ići tamo gdje ih vodi Duh Sveti, i postoje oni, koji ne žele ići dalje.
Kada čovjek ne reagira na djelovanje Svetoga Duha, onda ga počnu nervirati oni koji idu dalje. Naravno da to može biti i motivacija da idu dalje. Propovjednik mora imati tu sposobnost da ohrabri i stvoriti takvu atmosferu u kojoj svatko može rasti i razvijati (ima) duhovnu glad, tj. apetit za još.
Propovjednik mora zapamtiti da će ljudi dolaziti i odlaziti. Odsutnost nekih će na njega imati veći utjecaj nego prisutnost drugih. Morat će se izboriti s emocijama kao što je gnjev, odbačenost i razočaranost.
Pavao je to doživio kada ga je blizak suradnik u službi napustio zbog ljubavi prema svijetu (Kološanima 4,14; Filemonu 1,23). Pavao je napisao: “Jer Dema me, zaljubljen u sadašnji svijet napustio i otišao”. (2. Timoteju 4,10). Siguran sam da se i Pavao pitao kako se to moglo dogoditi.
Ako si propovjednik, koji je izgubio ljude, koji su ti bili bliski, približi se u poniznosti i čistoći, više Bogu. Kada to učiniš. Isus će obnoviti tvoju dušu i učinit će da ćeš doći na viši stupanj duhovne zrelosti, snage karaktera i blagoslova u svom odnosu s Ocem, koji i sada čeka da te zagrli.
Autor: Bill Smalt
