Pitanje kraja svijeta više nije rezervirano samo za religiozne fanatike ili teorije zavjere. Sve više običnih ljudi, vjernika i nevjernika, osjeća da se nešto mijenja – da nešto nije u redu.
Nije stvar samo u ratu, potresima i klimatskim promjenama. Stvar je dublja – riječ je o duhovnoj klimi, o atmosferi u kojoj čovjek sve manje zna tko je, čemu služi i kamo ide.
Danas je popularno tzv. „kulturološko kršćanstvo“. To su ljudi koji ne vjeruju Bogu, ali im je kršćanstvo simpatično. Vole božićne pjesme, blagdane, tradiciju i ideju da treba biti dobar čovjek.
Ali čim dođe do zahtjeva koje Evanđelje postavlja – poniznost, pokajanje, odricanje, oprost, svakodnevno umiranje sebi – tu već nastaje problem. Takvo kršćanstvo nije „dovoljno ugodno“. I onda se vjera svodi na neku vrstu emocionalne nostalgije, a ne na osobni odnos s Bogom.
A istina je da Isus nikada nije tražio sljedbenike koji će ga pratiti iz navike. Tražio je one koji će uzeti svoj križ. I to nije puka metafora.
Rumunjski pastor Richard Wurmbrand je zbog svoje vjere proveo 14 godina u zatvoru, mučen, zaboravljen, ali nikad nije odustao. Ne zato što je bio superjunak, nego zato što je vjerovao da vrijedi trpjeti za Krista. Njegova vjera nije bila teorijska. Nije bila tradicija. Bila je stvarna – u tišini zatvorske ćelije, bez aplauza, bez svečanih misa, bez adventskih sajmova.
Biblija je puna upozorenja
I onda pogledam nas danas. Koliko nas bi podnijelo i 14 minuta neugodnosti zbog vjere? Koliko nas bi ostalo uz Krista kad bismo morali birati između Njega i vlastitog komfora?
Biblija je puna upozorenja da će u posljednjim danima ljudi imati “obličje pobožnosti, ali će se odreći njezine sile”. To me najviše boli – ta riječ “obličje”. Kao da se kršćanstvo danas pretvorilo u masku. U etiketu. U formu bez sadržaja.
Zato mnogi osjećaju da je kraj blizu. Ne samo zbog vanjskih znakova, nego zato što se iznutra nešto urušava. Nestaje osjetljivost za sveto. Ljudi se više ne boje Boga, ne plaču nad grijehom, ne pitaju za istinu. Sve je stvar dojma, a sve manje stvar obraćenja.
Ali dobra vijest je – još nije kasno. Još uvijek postoji prostor za povratak. Ne povratak religiji, nego Bogu. Ne emociji, nego istini. Ne etiketi, nego stvarnosti.
Kraj možda i dolazi – ali ne moraš ti biti njegov dio.
Pa i jeste blizu. Ko proučava i prati taj zna. I to veoma je blizu. Mi smo u zadnjem dobu dolaska proroka/glasnika za ovo zadnje crkveno doba. On je već otišao sa scene, i samo se čeka da sudija odsvira kraj,slikovito rečeno.