Prisjetite li se 2020. godine, možda nemate osjećaj da je od tada prošlo više od četiri godine. Pandemija je promijenila svijet, ali mnogi danas priznaju da im se čini kao da je to bilo jučer.
Jedno objašnjenje je da smo tada svi bili uronjeni u digitalni svijet. Zatvaranja, rad od kuće, stalne vijesti i život kroz ekrane poremetili su naš osjećaj stvarnosti. Kao da smo živjeli u vremenu koje nije bilo posve stvarno, nego „na čekanju“.
Pojavila se i ideja o „dobi karantene“. Netko tko je imao 25 godina na početku pandemije, danas ima 30, ali često osjeća kao da mu je nekoliko ključnih godina jednostavno nestalo. Vrijeme koje je moglo biti ispunjeno druženjima, putovanjima i iskustvima, pretvorilo se u čekanje i borbu s neizvjesnošću.
Stručnjaci govore i o „percepciji vremena“ – što smo stariji, svaka godina zauzima manji dio našeg života, pa nam se čini da vrijeme brže prolazi. Pandemija je taj doživljaj samo pojačala.
No, iako se čini da je nekoliko godina iskliznulo iz naših ruku, ništa nije izgubljeno. Svaki dan je dar. Biblija nas podsjeća: „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce“ (Psalam 90,12). Umjesto da tugujemo nad vremenom koje je prošlo, možemo se usredotočiti na ono što imamo sada.
Možda je najveća pouka proteklih godina upravo to – da sutra nije zajamčeno. Vrijeme koje nam je ostalo možemo živjeti svjesnije: voljeti, graditi odnose i ostaviti trag dobrote. Jer iako vrijeme leti, Bog ostaje isti, a s Njim svaki trenutak dobiva smisao.
„I kad se oni dani ne bi skratili, nitko ne bi bio spašen; ali zbog izabranih skratit će se oni dani.“ (Mt 24,22)
