Zašto je opraštanje važnije za vas nego za druge?

Zapovjeđeno nam je da opraštamo jedni drugima. No zašto je opraštanje drugima važnije za nas nego za druge?

Oprošteno

Svatko tko je ikada bio u vezi zna kakav je osjećaj kada primi oprost ili kada nekome oprosti, no ujedno i zna kako je to kada im netko ne želi oprostiti. Iz iskustva vam mogu reći da nije dobar osjećaj kada vam netko odbije oprostiti. To je slično kao da imate uteg oko vrata. Velik je to teret kada osjećate da vam nikada nije oprošteno.

Brak može imati problema s opstankom ako si supružnici međusobno ne opraštaju. Ako mislite da je podnošljivo i u redu živjeti bez oprosta, pokušajte živjeti s vašim supružnikom ili biti u poslovnom odnosu u takvoj situaciji. Iskusit ćete vrlo napete trenutke. U nekim slučajevima ljudi smatraju da im čak ni Bog ne može oprostiti, no ja ih pitam: „Ne mislite li da je Isus platio cijenu za to?“. Ako smatraju da oni ne mogu nekome oprostiti, tada ih pitam: „Shvaćate li da je Isus umro za nas dok smo bili bezbožnici i teški grešnici, neprijatelji Boga?“ (Rimljanima 5,6-10). Nije da ne mogu oprostiti, nego ne žele.

Bog nam neprestano prašta, a toliko oprosta mi ne bismo mogli ponuditi ni da živimo milijun života, tako da moramo opraštati, a ujedno moramo naučiti prihvatiti oprost… Čak i od Boga. Odbijanje opraštanja nas veže za prošlost koja će tako utjecati na našu budućnost.

Opraštanje

Ako želite opis opraštanja, on je na križu, ali ne za nas. Dok je Isus krvario i umirao u agoniji na križu, on se molio svome ocu: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Luka 6,23;34a). Kako je Isus mogao moliti svog Oca da oproste onima koji su učinili tako groznu stvar? Sam je Isus rekao: „Nego, velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju“ (Luka 6,27-28). To znači da trebamo opraštati onima koji nas mrze i progone.

Moramo shvatiti da oni mrze poruku koju mi širimo, a ne nužno nas. Bog nam je u Kristu oprostio, čak i ako nitko od nas to nije zaslužio (Rimljanima 3,10-12). Samo je po ljubavi (Efežanima 2,4) Bog mogao djelovati za nas; oživio je mrtvaca, bio je zarobljen od strane neprijatelja (Efežanima 2,1-2). Mi nismo ni po čemu bili posebni. Bili smo: „djeca gnjeva kao i drugi“ (Efežanima 2,3), no Bog nas je ljubio te je napravio prvi korak (2. Timoteju 2,25; 1 Ivan 4,19).

Pitam vas: „Koliko je naših grijeha bilo pred nama na križu?“ Odgovor je: „Svi“. Bog nam je u Kristu oprostio tako da i mi moramo opraštati drugima u Kristu. On je to učinio iz ljubavi, a i mi moramo djelovati i praštati iz ljubavi. Isus je zapovjedio da moramo tražiti oproštenje i moliti se Bogu da nas „otpusti duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim“ (Matej 6,12).

Zaboravljanje

Dobro je nekome oprostiti nešto što vam je učinio, no ako to neprestano spominjete, ne čini se kao da ste to zaista i zaboravili, a ako niste zaboravili to možda znači da nikada niste ni oprostili. Priznajem da je ljudski nemoguće zaboraviti što su nam drugi učinili, osobito kada je riječ o bolnim stvarima, no ako to neprestano spominjete nakon što ste rekli da im opraštate, to je kao da neprestano iskopavate truplo koje je odavno trebalo biti pokopano.

Neprestano podsjećanje na prošle prijestupe može biti znak da određenoj osobi nije oprošteno. Zašto biste inače stalno to spominjali? Razgovor o prošlim bolima nikome ne čini dobro, pogotovo kada se taj razgovor odvija ispred drugih ljudi, jer pokazuje da je još uvijek prisutan duh nepraštanja koji lebdi nad vama i ne odlazi… Kao i rana, ako ju neprestano dirate, ona nikada neće zarasti. Ako netko to vama čini, pitajte ih: „Niste li mi već za to oprostili? Je li to još uvijek problem?“.

Nepraštanje

Nažalost, imao sam nekoliko pokopa na kojima djeca, ili braća ili sestre pokojnika nisu bili prisutni jer su još uvijek bili ljuti na svoju mamu, svog tatu, brata ili sestru. Zamislite da dijete ne dođe na ukop svoje majke, a to se događa svaki dan. Kako je to samo tužno za ostalu obitelj i prijatelje. Pretpostavljam da će svoju ogorčenost nositi do groba. Sjećam se velike crkve u Teksasu koja se raspala zbog odluke o tepihu u predvorju. Jedan dio crkve htio je jednu boju, dok je drugi dio htio drugu. Teško je povjerovati da bi se vjernici u crkvi koja je vođena Duhom mogli podijeliti zbog boje tepiha. Ne mislite li da to rastužuje Duha Svetoga? Jedna strana nije željela kompromis tako da su se ustali i osnovali vlastitu crkvu. Vjerujem da su napokon dobili boju tepiha koju su htjeli, ali ovo je pravi primjer za nepraštanje.

Zaključak

Apostol Pavao je napisao: „ Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti“ (Efežanima 4,32). Uz to, osobe koje nauče opraštati sretnije i zdravije žive jer nisu usredotočene na prošle boli nego na budućnost. Ljudi koji opraštaju također imaju bolje, dugotrajnije i snažnije odnose s drugima.

Isprika možda neće promijeniti vaš odnos s određenom osobom, ali će promijeniti vas. Možda će i njih s vremenom promijeniti, no ljudi oko vas će se promijeniti jer se neće bojati pogriješiti kada su uz vas. Oni će znati da ćete im oprostiti. Kraj takve se osobe ljudi ugodno osjećaju. Ljudi koji praštaju drugima usredotočeni su na budućnost. Oni znaju da najbolje tek dolazi. Oni razumiju da je opasno voziti gledajući u retrovizor. Naša crkva ima jednu poslovicu: „Zakopaj prošlost…Napravi ukop.“

Oprostite i zaboravite, koliko god možete zaboraviti, ali kada smo nešto oprostili tada to više nikada ne treba spominjati jer tako otvaramo staru ranu te iznova možemo postati podložni duhu nepraštanja.

Autor: Jack Wellman; Prijevod: Mislav U.; Izvor: Whatchristianswanttoknow.com