Moja žena je iznijela ovu temu dok smo bili na putu kući iz crkve. „Jednostavno ne možeš takvo nešto nositi na pozornici.“
Točno sam znao što je htjela reći. Tijekom slavljenja, jedna od voditeljica slavljenja nosila je haljinu koja je pokrivala tijelo otprilike u istoj mjeri kao i tijesan kupaći kostim zajedno s mini suknjom. Prisjećajući se lekcija iz knjige Borba svakog mladića, zatvorio sam svoje oči i koncentrirao se na riječi pjesama kako ju ne bih mogao vidjeti.
„Kada se tako odjeneš“, moja žena je dodala, „skidaš pogled s Boga i usmjeravaš pažnju na sebe. Time si potkopala sav razlog zašto smo ondje.“
U svom članku, Jennifer LeClaire kaže da je problem odijevanja u crkvi zabrinjavajući:
Neke žene – i to govorim o takozvanim „zrelim vjernicama“, a ne izgubljenim dušama ili kršćankama dojenčadi – nedjeljom ujutro u Božji dom dolaze odjevene onako kao što se žene nose u plesnim klubovima subotom navečer. Njihove bluze su pripijene uz tijelo, a izrezi dekoltea su toliko veliki da se sve nazire, kao i prorezi sa strane koji im otkrivaju bedra. Ponavljam, ne govorim o grešnicima koji traže Boga ili novim vjernicima koji obično ne znaju bolje. Govorim o onim članovima crkve koji tvrde da su „nanovo rođeni, kršteni, otkupljeni krvlju“ (čak i govore u jezicima).
Pavao je uputio Timoteja da žene trebaju biti „u pristojnoj odjeći; neka se kite stidljivošću i čednošću“ (1 Tim 2,9), a crkvi u Korintu je rekao da „naši nepristojni udovi imaju više pristojnosti“ (1 Kor 12,23). Bez obzira koliko je vani vruće ili koliko smo u žurbi, nema opravdanja za žene koje su ispunjene Duhom da u crkvi nose odjeću koja odvlači pažnju nekih muškaraca na ono što je od tijela umjesto na ono što je od Duha.
Međutim, mnoge kršćanke misle da je takav pritisak na pristojno odijevanje ukorijenjen u sramoćenju ženskih članova zajednice. Korištenje slogana poput „pristojno je najprivlačnije“ uzrokuje da se žene osjećaju kao da su glavni uzrok iskušenja, umjesto da ih se uči kako da sebe vide da su predivno stvorene na Božju sliku. Prošle je godine Sharon Hodde Miller predložila tri načina za rješavanje tog problema:
Kako da raspravljamo o pristojnom odijevanju na način koji slavi žensko tijelo bez da se ženu promatra kao objekt, a da i dalje ženu potiče na čistoću? Prvo rješenje jest izbaciti način govora koji ukazuje na sramoćenje tijela. Sram je odličan kod promjene ponašanja, čak i kad nije otvoren. No govor koji se zasniva na sramoćenju nije Isusova retorika. To ne retorika Neprijatelja.
Drugo, moramo istaknuti vrijednost ženskog tijela. Vrijednost ili svrha ženskog tijela nije razlog za pristojno odijevanje. Ženska tijela inherentno ne odvraćaju pažnju ili dovode u iskušenje. Naprotiv, ženska tijela proslavljaju Boga. Usudila bih se reći da ženske grudi, bedra, noge i usne, sve zajedno, proglašavaju slavu Gospodnju! Svaki ženski dio ga štuje! On je stvorio žensko tijelo, i ono je dobro.
Konačno, govor o pristojnom odijevanju ne treba se usredotočiti na skrivanje ženskog tijela, već na razumijevanje stvorene uloge koju tijelo ima. Nepristojnost nije neprilično izlaganje tijela samo po sebi, već neprilična orijentacija tijela. Muškarci i žene su pozvani da slijede pristojnost po kojoj se naša slava umanjuje, a Božja slava uvećava. Tijelo, duh i um imaju stvorenu ulogu koja inherentno u središte stavlja Boga. Kada stavljamo u središte same sebe, a ne Boga, prikazujemo veliku nepristojnost.
Miller ističe nešto važno. Crkva mora na bolji način učiti „teologiju“ tijela koja nije ukorijenjena na sramoćenju. Sve nas je stvorio Bog i čudesno sazdao (Psalam 139,14). Sve što je Bog dao ženi stvorio je veoma dobro (Postanak 1,31). No, u isto vrijeme, naša pala priroda utjecala je na način na koji mi (osobito muškarci) vidimo ženska tijela. Tjelesna priroda smeta onome što je nekad bilo savršeno čisti stav jedno prema drugome. Iako nismo više robovi našoj grešnoj prirodi (Rimljanima 6,6), to ne znači da naše misli ne gaje nečistoću (Rimljanima 13,14). I muškarci i žene moraju živjeti i oblačiti se na način koji ponizno pomaže jedni drugima u našim slabostima (Galaćanima 5,13).
Osim toga, također moramo uzeti u obzir motive onih koji dizajniraju takvu odjeću. Kroje li odjeću koja otkriva dijelove tijela zato što na žene gledaju kao Božja stvorenja ili to čine kako bi iskorištavali njihova tijela?
No, pristojno oblačenje ne smije biti nešto što je ograničeno samo na nedjeljne službe. Mi smo Kristovi poslanici (2. Korinćanima 5,20) i predstavljamo ga svugdje u svijetu, bilo to na ulici, na poslu, među prijateljima ili na svojim slikama koje postavljamo na društvene mreže. Naše odijevanje je jedan od oblika ponašanja koji pokazuju što nam je u srcu i koga zaista želimo proslaviti.
Daje li vaše odijevanje slavu Bogu ili skreće pažnju na vas?
Autor: John Upchurch; Prijevod: Vesna L.
