U svijetu punom nesigurnosti, jedna od najvećih potreba čovjeka jest sigurnost – ne samo u životu, nego i u vječnosti.
Apostol Ivan, vođen Duhom Svetim, u svojoj prvoj poslanici piše: „Ovo pišem vama, koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate da imate život vječni.“ (1. Ivanova 5,13). Ove riječi nisu napisane da bi nas potaknule na sumnju, nego da bi nam dale čvrsto uvjerenje da spasenje nije osjećaj, nego Božje obećanje.
Mnogi kršćani ponekad sumnjaju u svoje spasenje. Pitanja poput: „Jesam li dovoljno dobar?“ ili „Jesam li uistinu spašen?“ često se javljaju kada svoju sigurnost temeljimo na vlastitim djelima. No Ivan nas podsjeća da je ključ vjere u ime Sina Božjega. Spasenje ne ovisi o našim zaslugama, već o Kristovoj dovršenoj žrtvi na križu. On je platio cijenu za naše grijehe i uskrsnućem potvrdio pobjedu nad smrću.
Svjesnost o spasenju nije oholost
Zato znati da smo spašeni ne znači biti ohol, nego vjerovati Božjoj riječi. To je čin povjerenja u Onoga koji ne može lagati. Apostol Pavao kaže: „Duh Sveti svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja.“ (Rimljanima 8,16). To unutarnje svjedočanstvo nije emocija koja se mijenja, već duboka sigurnost koju daje sam Bog.
Spasenje je dar, a dar se prima vjerom, ne radom. Tko vjeruje u Krista, ima život vječni – ne tek u budućnosti, nego već sada. Ivan ne kaže: „da ćete imati“, nego „da imate“. To znači da vječni život počinje onog trenutka kada se čovjek preda Kristu.
Znanje o spasenju ne vodi u površnost, nego u zahvalnost i poslušnost. Onaj koji zna da mu je oprošteno, želi živjeti u svetosti i ljubavi. Sigurnost spasenja daje mir u kušnjama, nadu u smrti i snagu u životu.
Dakle, kršćanin može znati da je spašen jer mu to Bog sam jamči u svojoj Riječi. Kad se srce osloni na Krista, sumnja se povlači, a u duši odjekuje istina: „Znam komu sam povjerovao.“ (2. Timoteju 1,12).
Amen! Aleluja!