Ako je tvoj život poput žiška svijeće koja samo što se ne ugasi, pročitaj ovu ohrabrujuću poruku.
Dogodilo se 2015. godine, a aktualno i danas. Druga adventska nedjelja. Počinje bogoslužje. Na prekrasno aranžiranom adventskom vijencu učvršćene stoje četiri svijeće. Sestra Margita svečano ustaje i pali upaljačem jednu, pa drugu i vraća se na svoje mjesto.
Plamen prve svijeće se već nakon par sekundi vinuo u visinu. No, plamen druge svijeće se nekako muči. Nikako da se rasplamsa. Pritajio se, treperi samo kao žižak. Pogledi prisutnih bježe u tom smjeru. Neke sestre postaju uznemirene – trebalo bi ići provjeriti što se zbiva. Margita se ne obazire na gurkanja. Trebalo bi ga razgorjeti da jače svijetli, da se bolje vidi, da bude kao i onaj prvi… No, nitko ne ustaje. Grupa za slavljenje nastavlja s pjesmama. I ja pjevam, ali gledam u svijeće, u taj mali žižak koji se muči otopiti vosak oko sebe. Ne gori plamenom, a ipak privlači toliko pažnje.
Pjesma teče jedna za drugom, pa molitva, pa zbor, uskoro će i propovijed. Hoće li već jednom ta svijeća početi „normalno“ gorjeti? Možda bi bilo bolje nju ugasiti pa upaliti drugu, novu? U taj tren mi dođe u misli stih „On ne gasi stijenj što tinja..“ (Izaija 42, 3).
Život poput žiška svijeće
Pomislih – koliko puta moj život izgleda baš poput tog žiška. Mnogo toga ga guši i ne dozvoljava plamenu da se rasplamsa: razočaranja, tuge, bolest, nezaposlenost, gubitak voljene osobe, krive odluke… Koliko puta padam u napast da se uspoređujem s drugim „svijećama“? Onim uspješnim, lijepim, sposobnim? Ili čak pomislim – bolje da me ni nema.
U mojoj duši odzvanja stih „On ne gasi stijenj što tinja“. On ima strpljenja s nama, On zna kako smo sazdani, On vidi taj naš žižak i u najvećoj tami. I to mi je dovoljno.
Moj život ima svrhu. Nitko ne može biti ta „druga“ svijeća osim mene. On sam me pozvano u život i u službu baš kao „drugu svijeću“ (ni prvu, ni četvrtu).
Do kraja bogoslužja svijeća se razgorjela. Vosak se otopio, oslobodio stijenj i plamen se digao u visinu.
U životu dolaze i periodi „tinjanja“. Možda se osjećaš kao žižak koji bi se mogao svakog trena ugasiti. Ne odustaj! Ne boj se! Ima Netko tko vidi tvoju vrijednost i vrijednost tvoje službe. On te nosi na svojim rukama. Budi mu vjeran, osobito kad je teško, kad ti se tama čini pregustom. On neće dozvoliti „vosku“ da te ugasi. Tvoj Gospodin bdije nad tvojim životom, ljubi te i raduje se tebi jednako i kad goriš plamenom i kad samo tinjaš.
Edita Turinski
