Vjerojatno ste čuli za Godwinov zakon, zamisao koja tvrdi da što se rasprava na internetu više razvija, to je vjerojatnost za usporedbu strana koje su uključene u raspravu s Hitlerom ili nacistima veća.
Godwinov zakon trebao bi biti duhovit, ali govori nešto ozbiljno o našem društvu, a to je da je jedan od posljednjih tragova moralne dosljednosti jest to što svi znamo da je Hitler bio zao.
Richard John Neuhaus jednom je opisao holokaust kao ”naš jedini dostupan kulturni pokazatelj apsolutnog zla”. Možda više ne znamo što je dobro, ali znamo što je loše. Zato mnogi koriste usporedbu s Hitlerom kako bi ukazali na neki svoj moralni argument. Često slabašni pokušaji povezivanja određenih stavova i postupaka s Hitlerom, kao da nešto ne možemo nazvati lošim osim ako nije povezano s prihvaćenim standardom naše kulture o tome što čini zlo velikih razmjera, signaliziraju da su mnogi u našem društvu sve manje sposobni u raspoznavanju zla, osim ako je to zlo jasno prikazano, kao zlo koje su počinili ljudi koji već spadaju u kategoriju koju smatramo ”moralno problematičnom”.
Naša moralna imaginacija je osiromašila. To je možda razlog zašto sve teže raspoznajemo zla djela, koja su počinili ljudi koji na prvi pogled ne izgledaju kao zlikovci.
Junaci i zlikovci
Nedavno sam pogledao Netflixovu seriju “Svjetla koje ne vidimo”, temeljenu na knjizi Anthonyja Doerra, koju volim. Prošlo je previše godina da bih se sjećao kako su njemački zlikovci prikazani u originalnom tekstu, no miniserija ih je prikazala kao sadističke životinje, koje drage volje zlostavljaju i traumatiziraju koga stignu. Kao da su njemački zapovjednici znali da su zli i kao da su uživali u toj ulozi.
Istina je strašnija. Da, povijesni zapisi otkrivaju brutalnost nekih od najokrutnijih njemačkih časnika u vojsci, iako je cijeli sustav bio zao do srži, no većina vojnika je vjerovala da se oni nalaze na ispravnoj strani povijesti. Oni su bili junaci, koji su čuvali svoju Domovinu tako što su eliminirali židovsku prijetnju i tako što su otvarali put za novo kraljevstvo, koje će njihova arijevska rasa utemeljiti u Europi. Nemojte zaboraviti: za visokoobrazovano, kulturno sofisticirano i tehnološki napredno njemačko društvo u 1930-ima Hitler je bio junak.
Nijemci su sami sebe percipirali kao dobre.
Zastrašujuće uobičajeno lice zla
Knjiga Christophera Browninga ”Ordinary Men: Reserve Police Battalion 101 and the Final Solution in Poland” jako je uznemirujuća knjiga o Drugom svjetskom ratu. Browning nas podsjeća na silna ubojstva koja su se dogodila u Istočnoj Europi. Većina se dogodila izvan koncentracijskih kampova, većina ubojstava učinili su obični ljudi koji nisu znali puno o ratu, obični muškarci i žene koji su bili unovačeni u Hitlerov ubojiti stroj. Browning tvrdi kako većina pojedinaca u ovom bataljunu nisu bili radikalni nacisti. To su bili obični muškarci iz srednje klase, srednjih godina, koji su bez obzira na to počinili grozna djela.
Browningova knjiga pokazuje tri različite skupine ljudi koji su proizašli iz bataljuna: srž entuzijastičnih sudionika, većina onih koji su obavljali svoje dužnosti pouzdano, no nedostajala im je inicijativa i malena skupina onih koji su izbjegavali umiješanost u činove nasilja, no bili su uključeni u druge aktivnosti i nisu učinili ništa kako bi umanjili učinkovitost bataljuna u činjenju grozota. Teško da se bilo tko odupro. Obični ljudi pokazuje kako ljudi lako potpadnu pod utjecaj onih oko sebe, što vodi do činjenja djela koja prije možda nikada ne bi učinili.
Nedavno sam pročitao ”Sveti rat Rumunjske: Vojnici, motivacija i holokaust”, istraživačko djelo Granta T. Harwarda, koje pobija mit o tome da je Rumunjska bila neodlučan saveznik Sila Osovine na početku Drugog svjetskog rata, prije nego što je odlučila postati članicom Saveznika u kasnijem tijeku rata.
Strah od boljševizma i sovjetskog utjecaja kod Rumunja daleko je nadjačao strah od nacističke diktature. Toksična kombinacija rumunjskog nacionalizma, antisemitizma i narodnih vjerovanja vodili su prema katastrofi za rumunjske Židove i druge nacionalne manjine. Daleko najstrašnija figura tog doba bio je Corneliu Codreanu. Zamislite samo mladića u naponu života, nevjerojatno lijepog i snažnog, odjevenog u bijele haljine koji jaše na konju, pozivajući na križarski rat kao poglavar Legije arkanđela Mihaela, njegova dok je njegova nadstvarna pobožnost maska za šokantnu brutalnost i nasilje.
Nitko ne bi trebao gledati na ove knjige misleći: ”Tako mi je drago što nisam poput tih ljudi”. Ne, trebamo reći: ”Bože, ne daj da se ikada moram suočiti s takvim pritiscima i ako se budem suočio, pomozi mi da činim dobro, a ne zlo”. Kada pogledamo zlo izbliza, nadamo se da ćemo se odmaknuti sa snažnijim smislom za moralnu jasnoću, no dio te jasnoće jest shvaćanje da je svatko od nas sposoban opravdati, umanjiti ili uključiti se u činjenje zla.
VIDI OVO: Kako prepoznati osobu koja vam želi zlo? Ovi znakovi je odaju
Granica između dobra i zla
Prije nekoliko godina, New York Times intervjuirao je nacionalistu, ljubitelja Hitlera, čovjeka iz Ohia. Doimao se normalnim čovjekom, iako su na njegovoj polici bile zajedno složene knjige o Hitleru i Mussoliniju s igrama za Nintendo Wii. Odgovor na članak bio je glasan. Pisac članka i urednici bili su kritizirani zbog ”normaliziranja mržnje” i zbog toga što su ovog ljubitelja nacizma prikazali na odviše simpatetičan način.
Kritičari su smatrali da trebamo održavati jasno razlikovanje između onoga što je moralno i zlokobno. Izgleda da su ti ljudi željeli reći da su zli ljudi čudovišni i da pripadaju potpuno drugačijoj kasti ljudske rase od onih koji su prosvijetljeni i dobri. No povijest nas uči da je samozavaravanje vjerovati da je zlo ograničeno na ”čudovišta” ili da zla vjerovanja počivaju samo na jednoj isključivoj političkoj stranci ili određenoj skupini ljudi. Uznemirujuća istina u vezi zla odnosi se na prodornost zla, koja se često prikazuje kroz suptilne i naizgled normalne okolnosti.
Za Južnjake se voli misliti da bi širili abolicionističku literaturu 1850-ih ili da bi bio na prvoj liniji prosvjednog hoda za građanska prava 1950-ih i 1960-ih. Najvjerojatnije bismo se kao ljudi prilagodili društvenom tijeku, jer kada pobliže pogledate povijest, to se zapravo dogodilo. To je ono što se još uvijek događa. Svi smo mi sposobni činiti zla djela ili biti sudionicu u zlu, ali čini se da ta samospoznaja nedostaje našoj današnjoj moralnoj imaginaciji.
Nije teško otkriti tko su pozitivci a tko negativci, kada gledamo film o nacistima. No malo je teže raspoznati zlo kada je ono bliže nama, kada se predstavlja kao razumno, s poštovanjem, kada je sofisticirano i urbano. Kada biskup, koji želi zaštititi imidž crkve, tiho i bez pompe prebaci svećenika koji je zlostavljao dijete u drugi dio zemlje. Kada renomirani profesor iz etike kroz svoje izlaganje obrani i kada se zalaže za čedomorstvo. Kada glasujemo na izborima za kandidata koji je ”manji od dva zla”, no onda nazivamo zlim samo onu drugu stranu, dok u konačnici onog kandidata kojeg smo prvotno gledali kao ”manje zlo”, sada gledamo kao ”dobrog”.
Moralna opravdanja
Postoji još jedan pokazatelj na poremećaj našeg moralnog kompasa. Čak i kada se ono što je moralno zlo i kada se zla djela odvijaju ispred naših očiju, radije ćemo pronaći neka opravdanja za to čemu svjedočimo, pogotovo ako imamo drugačiji moralni sud ili ako se bojimo da će ovo šokirati naša osjetila.
Neki od najstrašnijih primjera ovog poremećaja u pogledu morala jest prizor mladih ljudi, koji uništavaju postere talaca u Gazi, dok u isto vrijeme održavaju prosvjedni hod za podršku Hamasu, čime jasno opravdavaju brutalnost koju je teroristička organizacija iskazala prema civilima. Često opravdavamo različite stvari koje su moralno loše ili dubiozne.
Izbavi nas od Zloga
Zbog svega ovoga dobivam snažniji osjećaj hitnosti kada molim Gospodinovu molitvu. Dok prepoznajem mračne sile koje stoje iza ljudskih manifestacija, sile i vlasti koje djeluju protiv živoga Boga, ježim se nad pojednostavljenom moralnom računicom koja oslobađa “ljude poput mene” od sudioništva ili ne uspijeva uočiti iznenađujuću sposobnost ljudskog srca za opravdavanje zlodjela.
”Izbavi nas od Zloga. Gospodine, čuj naše molitve”.
Autor: Trevin Wax; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
