U svijetu preplavljenom bukom, brzinom i neprestanim promjenama, lako je izgubiti kontakt s vlastitom duhovnom jezgrom. Ponekad, dok jurimo kroz svakodnevicu, ni ne primijetimo da se nešto promijenilo – u nama.
Nešto što je nekoć bilo sveto, snažno i mirno, postane tiho, daleko, gotovo odsutno. Upravo se o toj tišini govori u sve popularnijim duhovnim raspravama – o znakovima nezadovoljstva Svetog Duha.
Nezadovoljstvo Duha Svetoga ne dolazi kao iznenadni grom iz vedra neba, već kao tiho upozorenje duše da smo se udaljili od onoga što nas ispunjava i vodi. Nisu to nužno velike pogreške ili prijestupi. Ponekad se nezadovoljstvo očituje u sitnicama – u ponavljanju istih grešaka koje smo već spoznali, u praznini unatoč uspjehu, u nedostatku radosti unatoč zabavi.
Osjećaj praznine, unutarnjeg nemira i gubitka jasnoće često su prvi pokazatelji da se nešto u nama buni. To nije znak Božje ljutnje, nego Njegove ljubavi – poziv na buđenje. Duh Sveti ne djeluje u osudi, nego u nadahnuću i tjeskobnom šaptu savjesti kada odstupamo s puta.
Prepoznajemo li da nešto nije u redu?
Kao odgovor na to, ključni koraci su iskrena samorefleksija i pokajanje. Prepoznati da nešto nije u redu zahtijeva hrabrost. Promijeniti smjer – još veću. No upravo ta promjena donosi iscjeljenje. Pokajanje nije samo žaljenje, već spremnost na novi početak, na aktivno traženje Božje blizine kroz molitvu, poniznost i ljubav prema bližnjima.
Jednako važna je i poslušnost – ne kao slijepo pokoravanje, nego kao osluškivanje Božje volje u svakodnevnim situacijama. Zanemarivanje duhovnih navika poput redovite molitve, zahvalnosti i služenja drugima često vodi do duhovne suše.
U tom kontekstu, traženje pomoći – bilo kroz razgovor s duhovnim vođom (svećenikom), zajednicu ili vlastitu savjest – ne znači slabost, nego zrelost. Nema sramote u traženju puta natrag kada srce osjeti da se izgubilo.
U konačnici, prepoznavanje nezadovoljstva Duha Svetoga nije kraj, nego početak. To je trenutak kada možemo odlučiti ponovno živjeti u skladu s onim što je vječno, istinito i u skladu sa Svetim pismom.
U svijetu prepunom privremenih zadovoljstava, podsjetnik na trajnu važnost duhovnog zdravlja dolazi kao blagoslov. Jer kad Duh progovori – iako šaptom – vrijedi ga poslušati.
