Sedam znakova ponosnog srca

Ponos je univerzalan – to je nešto s čime se svi mi suočavamo, a seže do Adama te je važan kao jutarnje vijesti. No često ne primjećujemo svoj vlastiti ponos, koji se uvija oko naših života poput korova.

Vidimo ga kada je očit izvana, no kada je u našem srcu, često ga ne primjećujemo. Znamo da postoji bolest, ali ne vidimo znakove (simptome). Zato trebamo uvid našeg Duhovnog Liječnika da otkrijemo znakova ponosa te budemo spašeni od njih.

Ovo su sedam znakova ponosa koje sam vidjela u Božjoj Riječi kada je Duh djelovao u mom životu:

1. Strah

Ponos je korijen svakog straha i nelagode, kada odbijemo biti ponizni u našem Spasitelju. Strah ujedno otkriva manjak povjerenja i ovisnost o nama samima. Bojimo se jer nemamo vjere u Gospodina, te smo zaokupljeni sobom i nemamo kontrolu.

Kada je Petar zakoračio na burno more da bi došao do Isusa, on je hodao na poniznoj vjeri. No kada je njegov pogled odlutao do okolnosti i samoočuvanja, kada je počeo vjerovati samo u sebe, kada se počeo bojati, tada je počeo tonuti. Isus ga je spasio govoreći: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ (Matej 14,31).

2. Pravo

Žrtva proizlazi iz poniznog srca. Pravo je ukorijenjeno u ponosnom srcu. Osnova evanđelja je činjenica da mi nemamo pravo ni na što, osim na kaznu za naše grijehe (Rimljanima 3,23; 6,23). No mi se zavaravamo misleći da smo bolji nego što jesmo, te da zaslužujemo više nego imamo. Mislimo da zaslužujemo Božju milost. Mislimo da zaslužujemo pohvale. Mislimo da zaslužujemo ljubav, uspjeh, ugodu, pogodnosti. Definitivno ne mislimo da zaslužujemo patnju, bol i disciplinu.

No kada iskusimo te stvari, postanemo ogorčeni, frustrirani i ljuti jer vjerujemo da zaslužujemo bolje. Zaboravimo da smo svi mi, osim Isusa, grešnici koji zaslužuju osudu.

Apostoli su se borili s ovim mnogo puta. Jednom su se prilikom svađali tko je od njih najveći. Sebično su mislili da zaslužuju čast i slavu. No Isus im je odgovorio: „Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj“ (Luka 22,26).

3. Nezahvalnost

Naša nam ponosna srca govore da smo dobri, da trebamo dobiti što želimo, a ako ne, da onda možemo biti nezahvalni. Ako nam je neugodno ili nam nešto ne odgovara, možemo se žaliti. To je naše pravo. Poniznost prepoznaje da je Bog dobar, da nam daje ono što zna da trebamo, tako da nemamo razloga biti nezahvalni. Ništa nam ne nedostaje (Ponovljeni zakon 2,7; Psalmi 34,9).

Izraelski narod hodao je divljinom, a Bog ga je hranio, oblačio i vodio (Izlazak 16,2; Ponovljeni zakon 8,2). Njihova tvrdoglava srca odbijala su Božje darove milosti jer su mislili da zaslužuju bolje. No Božja Riječ poništava naša ponosna zanovijetanja ovom zapovijedi: „Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu“ (Filipljanima 2,14-15).

4. Udovoljavanje ljudima

Ponos je samoobožavanje i preživljavanje pod svaku cijenu – a udovoljavanje ljudima je rezultat toga. Neki smatraju da je udovoljavanje pozitivna osobina jer na taj način brinu za druge. No to vjerovanje nije ništa drugo nego ovčja koža koju stavljamo preko vučje navike. Udovoljavanje služi samoobožavanju i zadovoljstvu samim sobom – ono uključuje strah prema čovjeku koji je snažniji od straha prema Bogu – i potragu za prolaznom srećom koja dolazi od odobravanja drugih ljudi.

Isusova poniznost znači oprost zbog našeg ponosa. To je radost i milost evanđelja.

Apostol Pavao znao je da je ljudsko odobravanje samo ponos. Zbog toga, mogao je reći: „Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga“ (Galaćanima 1,10).

5. Izostanak molitve

Ponos nas zavarava da pomislimo kako možemo „živjeti“ sami – da smo sposobni, neovisni, nezaustavljivi i da smo sami sebi dovoljni. Mislimo da ne trebamo Boga svaki sat, da ne trebamo Njegovu pomoć, milost, hrabrost i nadu. Tako da zapravo ne trebamo moliti.

No ponizno se srce predaje Bogu u molitvu jer zna da bez Njega ništa ne može.

Kada je Bog pozvao Jonu da ide u Ninivu, njegov odgovor nije bio molitva. Umjesto toga je pobjegao tiha i ljutita srca (Jona 1,3). Kada ga je Bog ponizio u utrobi velike ribe, Jona je tek tada zavapio u molitvu (2,1).

6. Licemjernost

Kada ste ponosni, tada se pravite boljima nego jeste, zaboravljajući Božju milost koja vam je dana. Mislite da ste bolji i svetiji od bilo koga drugog te lako pronalazite tuđe mane. Ponos stvara licemjeran duh.

Licemjeran ponos farizeja oslijepio ih je te nisu vidjeli svoj grijeh, ali ni Božju milost – postali su hladni i okrutni prema drugima. Isus im zbog toga govori: „Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće“ (Matej 23,27).

7. Pobuna

Pobuna protiv Boga manifestira se u pobuni protiv Riječi i duhovnih vođa koje djeluju u našem životu. Pobuna je refleks ponosnog srca. Pokazuje se i u manjku poniznosti – žena prema muževima; djeci, roditeljima, zaposlenicima, šefovima, građanima, vladi. Pobuna govori: „Znam sve bolje od tebe, Bože“, kada to nije slučaj.

U prvim ljudima koje je Bog stvorio, Adamu i Evi, mi vidimo pobunu (Postanak 3). Iako su imali sve što im je bilo potrebno za dobar život i radost, zbog ponosa su se pobunili protiv Boga te su mislili da znaju bolje od Njega. Ta je pobuna donijela bol, patnju i smrt – za njih, ali i za nas.

Ponizni sluga

U Isusu Kristu, utjelovljenju poniznosti, postoji nada za ponosno srce. Emmanuel – Bog s nama – primoran da živi s nama, umre za nas i da nam novi život. On nikada nije imao ni trunku ponosa, nije ima straha, prava, nezahvalnosti, udovoljavanja, licemjerja, pobune ili izostanka molitve.

Poslanica Filipljanima (2,4-6) govori:

„Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom.“

Isus je Bog, jednak je s njima, a ipak je sve odbacio kako bi nas spasio od ponosa. On, koji je imao pravo na najveću čast, ju je predao kako bi nas otkupio.

Zbog Isusove poniznosti nam je grijeh ponosa oprošten. To je radost evanđelja. Ono se bavi našim ponosom tako što ga uništava te nas podsjeća da život nije u vezi nas, nego da mi zaslužujemo gnjev Božji zbog svojih grijeha. Isus Krist nam je dao oprost od ponosa tako što je umro na križu kako bismo mogli biti obnovljeni u slici Onoga koji nas je stvorio (Kološanima 3,10) i kako bi mogli biti ponizni kao naš Spasitelj.

Poniznost nije bezbolna i laka, ali je naš jedini spas.

Isus je naš jedini spas od ponosa.

Autorica: Jaquelle Crowe; Prijevod: Ida U.; Izvor: TheRebelution.com

NAJNOVIJE!