Tko su, dakle, ti protestanti?

U našem društvu, najblaže govoreći, vlada veliko nepoznavanje “drugih”. Bilo da se radi o drugom narodu, jeziku, dijalektu, kulturi, stupnju obrazovanja i sl.

Ti “drugi” promatraju se kroz prizmu velikog broja predrasuda i mahom unaprijed otpisuju kao nešto loše jer se razlikuje od onog ustaljenog “našeg”.

Jedan od najizraženijih primjera predrasuda prema drugima u našem društvu jeste odnos prema vjerskim zajednicama kojima mi ne pripadamo. Klasično razmišljanje prosječnog čovjeka u Hrvatskoj jeste – Ma sve su to sektaši! Ovo dalje podrazumijeva niz drugih loših zaključaka koji se povezuju s riječi sektaš.

Tako se često događa da se razni evanđeoski kršćani, ni krivi ni dužni, nađu u istoj kategoriji sa sotonistima. Ovakva kategorizacija ne događa se samo u glavama običnih ljudi već i mnogih visoko obrazovanih pa čak i nekih vjerskih. Negdje sam pročitao da je strah jedan od najvećih pokretača loših misli i djela. Je li ovo točno, ne znam, ali sam siguran da osjećaj strašljivosti ne potječe od Boga (2 Tim 1,7) te kakve onda plodove možemo očekivati ​​od sjemena zloga, kao što je strah, ako ne loše? Moramo prevladati svoj strah i početi upoznavati druge jer samo tako ćemo moći da budemo bliži jedni s drugima.

Dakle, tko su ti protestanti? Ovisno odakle ste i koliko ste imali prilike upoznati vjernike protestantskih zajednica vaš odgovor će vjerojatno biti – dobri susjedi, iskreni kršćani, možda – Mađari, Slovaci (opet “neki drugi”), ali možda i – Hrvati izdajnici, strani plaćenici, oni dosadni što kucaju na vrata i nose Biblije, čudaci što skaču po crkvama i sl. Doista, svakakve stvari se mogu čuti. Upravo zato pišem ovo sa željom da makar malo približim protestantske zajednice prosječnom katoliku ili pravoslavcu, ali u isto vrijeme i da pokušam naću zajednički okvir oko koga bi se pripadnici različitih podijeljenih protestantskih denominacija mogli složiti oko svoje pripadnosti jednom tako širokom pokretu.

Činjenica je da se ni mi kršćani protestanti ne možemo dogovoriti što točno znači biti protestant. Neki adventist će bez ikakve sumnje za sebe reći da je protestant. Isto će za sebe tvrditi i baptisti kao i luterani, ali oni se svi u mnogo čemu razlikuju među sobom. Povijesno gledano opće je prihvaćeno da se protestantskim nazivaju one tradicionalne crkave koje vuku korijene iz vremena crkvene reformacije u 16. stoljeću – luteranska, reformirana i anglikanska, dok se ostale crkve koje sebe nazivaju protestantskim poput – baptističke, pentekostalne i sl. nazivaju crkvama reformacijske baštine, jer su nastale dosta kasnije i njihovo učenje nije uvijek u suglasnosti s reformiranim. Jehovini svjedoci i Mormoni se nikako ne mogu smatrati protestantima, iako se često kod nas može čuti da ih ljudi svrstavaju u tu skupinu.

Sam naziv – protestanti, potječe iz vremena reformacije kada su neki od njemačkih knezova uložili prosvjed protiv odluke donesene na saboru u 1529. godine o zabrani učenja Martina Luthera.

Ovaj naziv je u početku (a od nekih i danas) korišten kao pežorativ kojim su pobornici rimske crkve nazivali Lutherove sljedbenike. Sam Martin Luther, koji se od nekih smatra i “ocem protestantizma”, predložio je za sebe i za svoje sljedbenike naziv – evangelisti, odnosno evanđeoski kršćani.

Protestanti smatraju da je izvorno apostolsko učenje vremenom pokvareno i da je zahvaljujući Reformaciji vjernicima vraćeno pravo učenje svete apostolske i katoličke crkve.

Pet sola reformacije

Iako naizgled vrlo podijeljene sve protestantske (tradicionalne) denominacije se mogu okupiti oko zajedničkog učenja koje je predstavljeno s pet glavnih točaka. Ovih tzv. pet sola reformacije trebalo bi predstavljati temelj svake protestantske zajednice kao i okvir oko koga protestanti mogu graditi svoj identitet kao drugačiji u odnosu na rimokatolike ili pravoslavce, od koga kasnije treba poći ka međusobnom zbližavanju. Ovih pet točaka, (od kojih su prve dvije “bojni pokliči” reformacije) su:

  1. Sola Scriptura
  2. Sola Fide
  3. Sola Gratia
  4. Solus Christus
  5. Soli Deo Gloria

Sola Scriptura ili Samo Pismo predstavlja učenje da je Sveto Pismo nepogrešiva ​​riječ Božja i jedini nepogrešiv izvor kršćanskih doktrina, sve što je potrebno za spasenje nalazi u Bibliji i sve što ona naučava je istina. Ovo ne znači da ne postoje drugi izvori od autoriteta i da tradicija nije od koristi za razumijevanje raznih pitanja vjere i religijske prakse, već samo to da Sveto Pismo predstavlja konačan autoritet – normu prema kojoj se svi ostali izvori teologije moraju ravnati.

Sveto Pismo je jedini sudac, norma i pravilo, suglasno kome kao jedinom mjerilu treba ispitivati ​​i ocjenjivati ​​sve dogme.

(Formula suglasnosti)

Sve je pismo od Boga dano, i korisno za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravdi, Biti savršen čovjek Božji, za svako dobro djelo podoban. (2. Tim 3, 16 -17)

Sola fide ili Samo vjera je učenje da se čovjek može spasti samo vjerom u Krista a ne svojim djelima.

Tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez djela. (Rim 3,28)

To je bilo kao i s Abrahamom: ”Vjerova Bogu i to mu se uračuna u pravednost.” Dakle, razumijte: sinovi su Abrahamovi oni koji vjeruju. A Pismo, predviđajući da Bog vjerom opravdava pogane, unaprijed navijesti Abrahamu ovo dobro: ”Po tebi će biti blagoslovljeni svi narodi.” Stoga blagoslov s Abrahamom, vjernikom, postižu oni koji vjeruju. (Gal 3, 6 -11)

Ali kako znamo da čovjeka ne opravdava vršenje Zakona, nego samo vjera u Isusa Krista, to smo i mi prigrlili vjeru u Krista Isusa da bismo se opravdali vjerom u Krista, a ne vršenjem Zakona. Jer vršenje Zakona ”neće nikoga opravdati. (Gal 2,16)

Sola Gratia ili Samo milost je učenje da se spasenje postiže samo Božjom milošću. Bog svojim činom slobodne milosti spašava ljude koji uz blagodat Svetog Duha povjeruju u Krista. Čovjek koji je po svojoj prirodi grešan sam od sebe ne može zaslužiti spasenje.

Da, milošću ste spašeni  – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji. (Ef 2,8)

Neka bude hvaljen Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista – on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom na nebesima u Kristu. On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isusu Kristu, prema odluci svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. Njome nas dobrostivo obdari u Ljubljenome, u kome imamo otkupljenje njegovom krvlju, oproštenje grijeha prema bogatstvu njegove milosti. Nju nam obilno udijeli sa svom mudrošću i razumijevanjem (Ef 1, 3-8)

Solus Christus ili Samo Krist je učenje po kome je Krist glava Crkve i jedini posrednik između Boga i ljudi. Spasenje se može postići samo kroz Krista.

Jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus koji dade samoga sebe kao otkup mjesto sviju. (1 Tim 2, 5-6)

On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina, u kome imamo otkupljenje, oproštenje grijeha. On je savršena slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja, jer je u njemu sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji; vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti; sve je stvoreno po njemu i za njega. On je prije svega, i sve se u njemu drži u redu. On je i Glava Tijela, Crkve: on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvi… (Kol 1, 13 -18)

Soli Deo Gloria ili Samo Bogu slava je učenje prema kome se sva slava i hvala treba upućivati ​​samo Bogu, zbog njegove prevelike milosti kojom nas iako nedostojne spašava. Čak ni najsvetiji ljudi nisu vrijedni slavljenja jer su sva ljudska djela ništa prema Božjim. Sav naš život i sve što činimo treba biti na slavu Bogu.

Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju. (1 Kor 10,31)

Sve je od njega, po njemu i za njega. Njemu pripada slava zauvijek. (Rim 11,36)

Autor: Mladen Rakić