U svijetu gdje se ljudi često mijenjaju poslove i rano odlaze u mirovinu, priča Cheryl Barickman iz malog grada Trumana ističe se kao svijetli primjer vjernosti, ustrajnosti i ljubavi prema drugima.
Još davne 1967. godine, s 23 godine, Cheryl je postala prva i jedina žena vozač školskog autobusa u svom gradu. Danas, u 80. godini života, još uvijek svakog jutra sjedne za volan autobusa broj 5, spremna pozdraviti svako dijete toplim osmijehom i veselim: “Dobro jutro!”
„Ja sam prva osoba koju vide nakon što izađu iz kuće. Želim da me vide s osmijehom i radosnim duhom“, kaže Cheryl. Za djecu, vožnja s njom nije samo prijevoz – to je osjećaj sigurnosti i pažnje, gotovo kao da ih vozi vlastita baka.
Tijekom svojih 57 godina vožnje kroz snijeg, kišu i sunce, Cheryl je doživjela mnoge nezaboravne trenutke. Prisjeća se jednog vrtićarca koji joj je ozbiljno ponudio pomoć: „Ako vidiš da si preblizu rubu, reći ću ti.“
No, ono što je najvažnije, Cheryl ne kreće na put bez molitve. „Molim se prije nego što krenem, da putovanje bude sigurno i da na neki način blagoslovim ovu djecu.“
Nakon smrti supruga Keitha 2022., nastavila je svoju rutinu i pronašla utjehu u svakodnevnom susretu s djecom. I dalje nosi vjenčani prsten dok puni autobus gorivom – uspomena i snaga u jednom.
Na svom nadgrobnom spomeniku već ima ugraviran školski autobus, dok je njezin suprug izabrao traktor – simboli njihovih životnih misija.
Kad je prošle godine stigla na posao, dočekalo ju je iznenađenje: obitelj, kolege i bivši učenici okupili su se kako bi joj zahvalili na 57 godina predanosti.
Cheryl Barickman dokaz je da čak i jednostavna, svakodnevna služba – kad se vrši s ljubavlju – može ostaviti neizbrisiv trag kroz generacije.
