Svaka emotivna veza je unikatna priča, složeni splet osobnosti, prošlosti, želja i trauma. Dok god ne narušava zakon, većina bi se složila da je neprimjereno suditi tuđe izbore ako se temelje na uzajamnom pristanku.
No, neke priče ipak zaintrigiraju javnost do te mjere da nas tjeraju na razmišljanje, pa čak i zabrinutost zbog smjera u kojem se društvo kreće.
Jedna od takvih priča dolazi iz svijeta tzv. puppy playa – oblika uloge u kojoj jedan partner (u ovom slučaju, djevojka Lola) preuzima ponašanje psa, dok drugi (Henrik) postaje njen “vlasnik”.
Njihova veza izazvala je ogroman interes javnosti, posebno na društvenim mrežama, gdje su mnogi reagirali zgražanjem, neki podrškom, a većina – šutnjom, jer ne znaju što bi o tome mislili.
Lola otvoreno govori kako ju ovakvo ponašanje oslobađa stresa i pomaže joj da izrazi svoju osobnost. Henrik, s druge strane, naglašava koliko mu je ta veza donijela radosti i koliko poštuje njen način izražavanja.
Oni žive život koji većina ljudi teško može razumjeti – Lola jede iz pseće zdjelice, nosi pseće uši i rep, igra se s igračkama za žvakanje i čak ponekad “ugrize” Henrika za nogu dok on obavlja zadatke.
Njihova obitelj reagirala je različito – Lolina obitelj, iako isprva zbunjena, na kraju je prihvatila njezin izbor. Henrikovi roditelji za to još uvijek ne znaju jer, kako sam priznaje, “to ne bi dobro završilo”.
Iako kažu da su sretni, ne mogu pobjeći od negativnih komentara, osobito na internetu. Lola se trudi ostati čvrsta i tvrdi: “Znam da sam žena, ali sam i njegov pas.”
Što je zapravo obitelj?
U svijetu gdje se granice privatnog i javnog sve češće brišu, a identiteti postaju sve fluidniji, kršćanin se mora zapitati – kamo idemo? Što nas oblikuje? I što danas uopće znači veza, brak i obitelj?
Kršćanstvo ne ulazi u tuđi život s osuđujućim prstom, ali jasno poziva na razlučivanje. Biblijska slika ljubavi nije igra – ona je dar, odgovornost i svetinja. U Poslanici Efežanima (5,25), apostol Pavao piše: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju.” Ta ljubav je požrtvovna, dostojanstvena i usmjerena prema zajedničkom rastu i svetosti.
Obitelj nije psihološki eksperiment niti platforma za ostvarenje osobnih fantazija. Ona je temelj društva, mjesto u kojem se oblikuju životi, karakteri i budućnost.
Kad se veza svede na “igru” u kojoj jedan partner doslovno imitira psa, a drugi postaje vlasnik, postavlja se ozbiljno pitanje – gdje je tu dostojanstvo osobe stvorene na sliku Božju? Gdje je sloboda koja ne ponižava, nego uzdiže?
Možemo biti suosjećajni prema Loli i Henriku, ali kao kršćani, pozvani smo čuvati ono što je sveto: brak kao savez muškarca i žene, temeljen na poštovanju, plodnosti i otvorenosti prema Bogu. I dok svijet nudi sve više “alternativa”, neka nam srca ostanu usidrena u onome što ne prolazi – istini Božje ljubavi i njegovom planu za obitelj.
Strava, bolesno i odvratno. Sotonluk,fuj