Bailey Koch nije bila obična majka iz Nebraske. Bila je darovita, mudra, duboko vjerna i neumoljiva zagovornica važnosti mentalnog zdravlja. Kada je izgovorila zavjet “u bolesti i zdravlju”, mislila je to svim srcem.
Bailey je svog supruga Jeremyja voljela duboko i stajala uz njega godinama dok se borio s duševnom bolešću. Nije uzmaknula pred izazovima. Nije skretala pogled. Učinila je sve što je mogla da mu pruži pomoć koja mu je bila očajnički potrebna.
Jeremy se s depresijom borio od 2009. godine, a Bailey je neumorno radila u pozadini – istraživala, tražila pomoć, molila se i nadala. Odgajala je njihove sinove, Hudsona i Ashera, dok je svakodnevno prolazila kroz izazove podrške suprugu s nevidljivim ranama.
U posljednjim mjesecima, Jeremy je započeo elektrokonvulzivnu terapiju (ECT), a Bailey je bila puna nade. Vjerovala je da su bolji dani mogući. Čak je javno podijelila da se Jeremy prijavio na stacionarno liječenje, a kasnije dobio odobrenje za novu vrstu terapije – transkranijalnu magnetsku stimulaciju (TMS) u Serene Mental Health. Molila se da to bude proboj.
“Duševna bolest oduzima mi supruga”
No, 10. svibnja dogodila se najgora moguća tragedija. Policija je stigla u dom obitelji Koch na jezeru Johnson u Nebraski i pronašla Bailey (41), Hudsona (18) i Ashera (16) smrtno izbodene. Policija je utvrdila da je Jeremy oduzeo živote svojoj obitelji prije nego što je oduzeo vlastiti. Na mjestu događaja pronađen je nož.
Nekoliko dana prije, Bailey je na GoFundMe objavila emotivni apel, moleći za pomoć dok je tražila sljedeći korak u Jeremyjevoj njezi. “Nemam više ponosa”. napisala je. “Duševna bolest oduzima mi supruga, a ja vas molim da otvorite oči i vidite stvarnost krize mentalnog zdravlja u ovom društvu.”
Bailey je bila uzbuđena što će Jeremy biti kod kuće za sinovu maturu. Dijelila je nadu da će novi lijekovi i terapije donijeti olakšanje. No iza njezinih snažnih riječi krio se teret godina – godina pokušaja, čekanja i ustrajnosti.
Baileyina priča nije završila. Njezin glas, nekada tih, sada odjekuje naslovnicama, otvarajući oči za hitnost problema mentalnog zdravlja. Njezina poruka dopire do crkava, dnevnih soba i razgovora uz kavu, budeći svijest o stvarnosti duševnih bolesti i potrebi za boljim pristupom podršci.
Bailey je živjela s vjerom i žestokom ljubavlju, pokazujući kako izgleda hodati uz nekoga u najtežim trenucima. Njezino nasljeđe nastavljamo mi – razgovaramo o mentalnom zdravlju, molimo hrabre molitve, zagovaramo one koji to ne mogu i pamtimo Bailey – ne samo po tragediji, već po ljepoti života posvećenog ljubavi.
Bog još uvijek koristi njezinu priču. Čak i u tuzi, vjerujemo da On piše otkupljenje.
