Baka i djed često su simbol nježnosti, mudrosti i bezuvjetne podrške u životu svakog djeteta. Njihova uloga nadilazi samo čuvanje unuka – oni su čuvari obiteljskih priča, topline doma i posebne ljubavi koju rijetko tko može zamijeniti.
No, što se događa kada ta ljubav ne dođe sama od sebe? Kada odnos s unučetom postane izazovan, pa čak i emotivno težak?
Jedna baka, u iskrenom svjedočanstvu za portal Gransnet.com, odlučila je progovoriti o temi o kojoj se rijetko govori.
„Nikada nisam istinski voljela svoju unuku, koja sada ima tri godine. Ona je moje prvo i jedino unuče. Kad se rodila, bila sam uzbuđena i mislila kako je preslatka, ali nisam osjetila onaj val ljubavi koji sam doživjela kada su se rodili moji sinovi. Nisam znala je li to normalno“, priznala je.
Baka navodi da joj je stalo do djevojčice, ali kako ona raste, primjećuje ponašanje njenu razmaženost koja joj otežava odnos. „Snaha joj popušta u svemu, pregovara s njom, podmićuje je. Moj sin se ponekad uključi, ali to završi svađom. Na kraju se povuče i prepusti odgoj snahi“, dodaje.
Je li to normalno?
Kao bivša zdravstvena radnica s dugogodišnjim iskustvom rada s djecom, baka pokušava pokazati drugačiji pristup, no priznaje da zbog unukina ponašanja ima osjećaj kako je voli sve manje. „Viđamo se svaka dva do tri tjedna i iskreno – drago mi je kada odu kući“, rekla je.
Iako razmišlja da s sinom razgovara na obazriv način, boji se njegove reakcije. „Voljela bih znati postoje li i drugi bake i djedovi koji prolaze kroz isto“, zaključuje.
Ova priča podsjeća da odnosi u obitelji nisu uvijek jednostavni. Ljubav se ponekad mora graditi svjesno, uz trud, razumijevanje i molitvu.
Ljubav nije uvijek osjećaj koji nas obuzme – ona je i odluka srca. Biblija nas uči: „Sve neka vam se među vama zbiva u ljubavi“ (1 Kor 16,14). Čak i kad je teško, Bog nas poziva da strpljivo gradimo mostove, a ne zidove, vjerujući da On može omekšati i najtvrđe srce.
