Ivan piše: kada je rimski vojnik kopljem probio Isusov bok, „odmah poteče krv i voda“, (Iv 19,34). Stoljećima su neki to držali simbolikom. No upravo ono što Ivan opisuje zvuči vrlo medicinski uvjerljivo.
Liječnici objašnjavaju da žrtve raspeća umiru od kombinacije gušenja, šoka i zatajenja srca. U takvim stanjima može se nakupiti serozna tekućina u prsnoj šupljini (pleuralni izljev) i oko srca (perikardni izljev).
Rimski kopljanik najvjerojatnije je zario koplje s desne strane ispod rebara, prema gore – tipičan potez za provjeru smrti. Takav ubod mogao je probijati pleuru i perikard, pa bi iz rane istodobno isteklu svijetla tekućina („voda“) i krv.
Još jedno moguće objašnjenje je razdvajanje krvi na serum i ugruške u neposredno prije ili nakon smrti; kad se probije ugrušan prostor, prvo izlazi bistriji dio.
Zanimljivo, Ivan odmah dodaje: „Onaj koji je vidio, posvjedočio je“, (Iv 19,35). Taj naglasak na očevitosti podsjeća da govorimo o svjedoku koji često bilježi sitne, realistične detalje (kamenice „od dvadeset do trideset mjera“, 153 ribe, uredno složen sudarij). „Krv i voda“ spada u istu kategoriju – to nije teološka metafora koju bi ribar olako izmislio, nego zapažanje.
Naravno, znanost ne „dokazuje“ vjeru u punom smislu riječi. Ali može pokazati da biblijski izvještaj stoji i pred medicinskom analizom. Umjesto napetosti između vjere i znanosti, ovdje vidimo suglasje: ono što je svjedok vidio, današnja medicina može objasniti.
