Mnogi kršćani kroz povijest postavljali su isto pitanje: Sluša li nas Bog jednako kada molimo ležeći? Je li to znak nepoštovanja ili manje snažna molitva od one na koljenima? Odgovor je jednostavan, ali duboko oslobađajući – Bogu nije važan položaj našega tijela, nego stanje našega srca.
Apostol Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima (5,17) jasno piše: “Bez prestanka molite.” Time nas uči da molitva ne pripada samo određenom mjestu, satu ili položaju tijela, nego je poziv na trajnu povezanost s Bogom.
Billy Graham često je podsjećao da snaga molitve ne dolazi iz naših riječi ni iz naše fizičke forme, nego iz Onoga kojemu se obraćamo.
Psalmist svjedoči: “Na postelji svojoj spominjem te, u bdjenjima noćnim mislim na tebe” (Psalam 63,6). Čak i kada ležimo u krevetu, naše molitve uzdižu se k nebu poput miomirisa. Bogu nije važno jesmo li na koljenima, podignutih ruku ili ležimo iscrpljeni – On gleda srce koje Mu se predaje.
Položaji tijela mogu imati značenje
Ipak, Biblija nas uči da položaji tijela mogu nositi značenje. Klečanje simbolizira poniznost, podizanje ruku znak je predaje, a ležanje prostrto pred Gospodinom izražava duboko strahopoštovanje. U tom smislu, molitva iz kreveta može značiti odmor u Bogu, povjerenje u Njegovu prisutnost i blizinu čak i u našoj slabosti.
Isus u Getsemanskom vrtu pao je ničice i molio: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša! Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti” (Mt 26,39). Time je pokazao da i ležeći, prostrt na zemlji, možemo izraziti potpuno predanje Božjoj volji.
Za mnoge koji su bolesni, iscrpljeni ili jednostavno previše umorni, molitva ležeći nije znak nepoštovanja, nego iskrena komunikacija s Nebom. Apostol Pavao nas u Rimljanima 8,26 tješi riječima da Duh Sveti zagovara za nas i kada ne znamo što moliti.
Poruka je jasna: ne brini o položaju tijela – Bog ne gleda tvoje koljeno, nego tvoje srce. Molitva je razgovor s Ocem, a On je uvijek spreman slušati, gdje god i kako god mu se obratio.
