U Lukinom evanđelju nalazimo naizgled proturječne riječi i postupke Isusa Krista. U 22. poglavlju, 36. retku, On kaže svojim učenicima: „Tko nema mača, neka proda ogrtač i kupi jedan.“
Međutim, samo nekoliko redaka kasnije, kada Petar poteže mač u Maslinskom vrtu i ranjava slugu velikoga svećenika, Isus ga prekida i iscjeljuje ranjenika (Lk 22,49–51). Kako pomiriti ove dvije situacije? Je li Isus prvo poticao na oružje, a zatim ga zabranio?
Da bismo razumjeli, potrebno je pogledati širi kontekst. Do toga trenutka Isus je svoje učenike slao na put bez torbe, novca ili dodatne odjeće. I oni su svjedočili kako im ničega nije nedostajalo (Lk 22,35). No sada, uoči uhićenja i križa, Krist im poručuje da se vrijeme mijenja. Popularnost i naklonost mnoštva bližili su se kraju.
Pred njima su stajali progon, odbačenost i smrtna opasnost. Rečenica o kupnji mača nije bila poziv na nasilje, nego upozorenje: život Kristovih sljedbenika neće biti lagan, već obilježen neprijateljstvom svijeta.
Kad su mu učenici rekli: „Gospodine, evo dva mača!“, Isus je kratko odgovorio: „Dosta!“ (Lk 22,38). Te riječi vjerojatno nisu značile da su dva mača dovoljna za obranu, nego da je razgovor završio. Učenici su, izgleda, doslovno shvatili nešto što je Isus govorio u prenesenom značenju. Neki tumači kažu da je u toj kratkoj rečenici bilo i razočaranja – jer je Krist govorio o spremnosti srca, a ne o spremnosti ruke na oružje.
„Tko se mača laća, od mača i gine“
Prava poruka razjašnjava se u trenutku uhićenja. Petar, želeći zaštititi Učitelja, poteže mač. No Isus odmah zaustavlja nasilje: „Stavi mač u korice!“ (Iv 18,11). U Matejevu evanđelju dodaje i snažno upozorenje: „Tko se mača laća, od mača i gine“ (Mt 26,52).
Kraljevstvo Božje ne napreduje snagom oružja, nego snagom križa. Krist nije došao da se brani, nego da se preda – da voljno položi život kao žrtvu za grijehe svijeta (Mt 26,53–54).
Apostol Pavao kasnije pojašnjava kako je mač dan vlastima radi održavanja reda i pravde (Rim 13,1–4), a ne pojedincima da bi se osobno osvećivali. Istodobno, Sveto pismo priznaje pravo na obranu u određenim situacijama (Izl 22,2–3). No, Isusov naglasak bio je na duhovnoj spremnosti – na činjenici da Njegovi učenici moraju biti spremni na progone, poniženja i opasnosti, ali i da u svemu pouzdanje stave u Božju providnost i pravednost.
Danas, ova epizoda i dalje govori snažno. Isus nas ne uči da rješavamo sukobe oružjem, nego da se odjenemo u „punu Božju opremu“ (Ef 6,10–17). Mač koji nam je potreban jest „mač Duha, to jest Riječ Božja“. Naš poziv nije osvajanje zemaljskih bitaka, nego ustrajnost u vjeri i svjedočenju evanđelja.
Stoga, kad čitamo riječi: „Tko nema mača, neka kupi jedan“, vidimo da one nisu kontradikcija, nego proročko upozorenje – put učenika vodi kroz trpljenje i otpor. No, pobjeda ne dolazi snagom mača, već snagom križa i uskrsnuća.
