Pitanje „je li vikanje grijeh?“ dotiče se nečega s čime se mnogi bore — trenutaka kad emocije prevladaju i riječi postanu oštrije nego što bismo željeli.
Biblija ne osuđuje svaki povik, ali jasno razlikuje viku koja dolazi iz boli, molitve ili vapaja od one koja proizlazi iz bijesa i gubitka samokontrole.
U Svetom pismu nalazimo mnoge koji su vikali — iz dubine duše. Izaija kaže: „Kao trudnica kad joj se približi porođaj, vrišti od boli, tako smo mi bili pred tobom, Gospodine.“ (Iz 26,17). Psalmist kliče: „Gospodine, Bože spasenja moga, danju vapim, noću pred tobom ridam.“ (Ps 88,2). Čak i Isus je, na križu, povikao: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46). Ti vapaji nisu grijeh, nego izraz istinske ljudske boli i vjere koja traži Boga.
No, kad vika dolazi iz nekontroliranog bijesa i postaje oružje kojim napadamo druge, tada prelazi granicu. Pavao piše: „Srdite se, ali ne griješite; sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom.“ (Ef 4,26). Dakle, ljutnja sama po sebi nije grijeh, ali ako ju ne obuzdamo, otvara vrata Zlome (Ef 4,27).
U Poslanici Galaćanima bijes je naveden kao jedno od „djela tijela“: „Svađe, ljubomore, gnjev, sebičnosti, razdori…“ (Gal 5,20). Kad dopustimo da gnjev upravlja našim riječima, mi tada više nismo vođeni Duhom, nego svojom starom naravi.
Vikanje ranjava druge
Posebno bolno vikanje je ono koje se događa unutar obitelji. Roditelj koji viče na dijete možda ne shvaća koliko to ranjava. Biblija kaže: „Očevi, ne ogorčujte svoje djece, da ne klonu duhom.“ (Kol 3,21). Kad vičemo, djeca uče isto ponašanje, gube osjećaj sigurnosti i poštovanja, a ljubav i povjerenje polako nestaju.
Mudre izreke nas podsjećaju:
„Blag odgovor utišava gnjev, a oštra riječ izaziva srdžbu.“ (Izr 15,1)
„Riječi nepromišljenih probadaju kao mač, a jezik mudrih donosi ozdravljenje.“ (Izr 12,18)
Bog nas poziva na samokontrolu i mir koji dolazi iz Duha Svetoga. „Ne dajte da vašim tijelom gospodari grijeh… nego sebe izručite Bogu, jer ste od mrtvih postali živi.“ (Rim 6,13).
Kada nas obuzme gnjev, sjetimo se moliti: „Gospodine, daj mi snagu da govorim s mirom i ljubavlju, i kad je teško.“
Jer, kako piše u Poslanici Hebrejima: „Trudite se za mir sa svima i za posvećenje bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina.“ (Heb 12,14).
Mirno srce i blage riječi odraz su duha koji je uistinu predao kontrolu Bogu — a to je put kojim nas Krist poziva hodati.
