Pitanje preljuba jedno od najtežih s kojima se kršćanski brakovi mogu suočiti, ali i jedno od onih u kojima se Božja milost može pokazati na najdublji i najradikalniji način. Preljub nije automatska „biblijska dozvola“ za razvod, nego trenutak u kojem se vjera, oprost i ustrajnost stavljaju na kušnju do krajnjih granica.
John Piper u svom odgovoru na pitanje: Može li brak preživjeti izdaju? naglašava da je suvremena kultura sve sklonija tome da razvod vidi kao razumno i logično rješenje, dok Biblija, kaže on, uvijek poziva na višu razinu vjernosti.
Poziva se na Isusove riječi Petru o opraštanju „ne sedam puta, nego sedamdeset i sedam puta“ (Matej 18,21–22), čime Isus ne postavlja granicu oprosta, nego pokazuje da oprost mora nadilaziti ljudsku logiku. Slično tome, apostol Pavao pita kršćane zašto radije ne bi pretrpjeli nepravdu nego razbijali zajedništvo (1. Korinćanima 6,7).
Kako bi pokazao Božje srce prema nevjernosti, podsjeća na odnos Boga i Izraela. Iako se u Starom zavjetu koristi jezik razvoda, Bog se nikada trajno ne odriče svoje „nevjerne žene“. U Jeremiji i Izaiji Bog poziva Izraela na povratak, obećavajući milosrđe i obnovu. Posebno snažan primjer nalazi se u knjizi proroka Hošee, gdje Bog zapovijeda proroku da oženi nevjernu ženu kao živu sliku svoje vjernosti prema narodu koji ga je izdao. Piper ističe da je upravo ta biblijska slika, u stvarnim pastoralnim situacijama, pomogla mnogim brakovima da prežive i budu obnovljeni.
Potrebna su dva čuda
Prema Piperu, u brakovima ranjenima preljubom potrebna su dva čuda. Prvo čudo je oprost osobe koja je bila povrijeđena. Taj oprost, naglašava on, nije prirodan niti lagan, nego nadnaravan. Moguć je samo kada je osoba duboko svjesna vlastitog oprosta koji je primila od Boga u Kristu.
Isusova prispodoba o sluzi kojem je oprošten dug od „deset tisuća talenata“ pokazuje da je naš dug prema Bogu neizmjerivo veći od bilo koje izdaje koju možemo doživjeti od drugoga. Tek kad nas ta istina „zapanji“, kaže Piper, postajemo sposobni oprostiti i ono što se čini neoprostivim.
Drugo čudo je iskreno pokajanje i dugotrajna ustrajnost osobe koja je počinila preljub. Pokajanje nije samo žaljenje, nego duboka promjena srca koja mrzi grijeh i okreće se potpunoj vjernosti. Piper jasno naglašava da oprost ne znači automatski povratak povjerenja. Povjerenje se ne zahtijeva, nego se strpljivo ponovno gradi. On to uspoređuje s hrastom: povjerenje počinje kao žir, krhko i ranjivo, koje se godinama njeguje dok, ako Bog da, ne izraste u snažno stablo.
Oba čuda – i oprost i ustrajno pokajanje – žive se vjerom u Božja obećanja. Piper završava slikom starosti: muž i žena, s borama i ožiljcima koje nisu mogli izbrisati, sjede jedno nasuprot drugome i s osmijehom i suzama mogu reći: „Izdržali smo. Božjom milošću – izdržali smo.“
Upravo takva vjernost, iako skupa i bolna, najjasnije odražava Kristovu ljubav prema Crkvi – ljubav koja ne odustaje, nego obnavlja.
