Pitanje o komunikaciji s onima koji su prešli prag vječnosti nije samo predmet puke znatiželje, već duboko teološko pitanje koje zadire u samu srž Božjeg suvereniteta i dostatnosti Njegove Riječi.
Kada se u tišini noći pitamo mogu li nam se preminuli javljati, moramo se okrenuti Pismu kao vrhovnom autoritetu. Biblija nas uči da je smrt nepovratni prijelaz u kojem se duša odvaja od tijela i odlazi ili u Kristovu prisutnost ili u stanje pravednog suda.
U Lukinu evanđelju, kroz prispodobu o bogatašu i Lazaru, Isus nam otvara prozor u onostranost. Tamo vidimo nepremostivu provaliju koja razdvaja žive od mrtvih.
Bogataševa molba da Lazar upozori njegovih petoricu braće biva odbijena, ne zbog nedostatka suosjećanja, već zbog božanskog reda. Odgovor koji odzvanja kroz stoljeća glasi: “Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka slušaju!” Ovo je ključna istina za svakog 1 vjernika. Bog je odlučio da se Njegova volja posreduje isključivo kroz Njegovu objavljenu Riječ.
Dostatnost Pisma nasuprot senzacionalizmu
Tražiti kontakt s mrtvima, što Pismo naziva nekromancijom, nije samo uzaludan trud, već opasna pobuna protiv Božjeg providnosnog dizajna. Ponovljeni zakon 18 jasno osuđuje takve prakse. Zašto? Zato što takva potraga implicira da Bog nije rekao dovoljno u već objavljenom Svetom pismu.
To je pokušaj krađe slave koja pripada samo Bogu, koji je jedini Gospodar života i smrti. Kada tražimo odgovore iz groba, mi zapravo govorimo da Kristova pobjeda nad smrću i Njegova objava nisu dostatni za našu utjehu.
Štoviše, ono što ljudi percipiraju kao javljanje pokojnika, Pismo nas upozorava, može biti demonska obmana. Pavao nas podsjeća da se sam sotona prerušava u anđela svjetla.
Ako netko tvrdi da je primio poruku od preminule osobe, on se izlaže duhovnom riziku. Naša radost i naša sigurnost ne smiju počivati na subjektivnim iskustvima ili sablasnim posjetima, već na objektivnoj, nepogrešivoj istini Evanđelja.
Naša najveća nada je u Kristu
Bog želi da naša fascinacija vječnošću bude usmjerena na Njega, a ne na duhove preminulih. On je Bog živih, a ne mrtvih. Naša utjeha u gubitku ne dolazi od pokušaja da povučemo voljene natrag u ovaj pali svijet, već od nade da ćemo se jednom pridružiti njima u obožavanju Jaganjca. To je ona vrhunska radost kojoj težimo.
Zadovoljimo se onime što je Bog objavio. Ako nam se mrtvi ne javljaju, to je zato što je Bog u svojoj mudrosti postavio granice koje služe našoj zaštiti i Njegovoj slavi. Usredotočite se na Krista, jer u Njemu imamo sve što nam je potrebno za život i pobožnost. Nemojte tražiti mrtve među živima, već tražite Živoga koji je bio mrtav i koji sada živi u vijeke vjekova.
