Otkriće koje je zauvijek promijenilo biblijsku arheologiju dogodilo se 1947. godine. Jedan mladi pastir, tražeći izgubljenu kozu, u špiljama blizu Mrtvog mora pronašao je glinene posude s neprocjenjivim blagom.
Unutar njih skrivali su se Kumranski spisi, dokumenti stariji od 2.000 godina koji su potvrdili autentičnost Svetog pisma.
Ovi drevni rukopisi sadrže dijelove gotovo svake knjige Starog zavjeta, uključujući i veličanstveni Izaijin svitak. On je ostao gotovo savršeno očuvan iako je napisan stoljećima prije Kristova rođenja. Do ovog senzacionalnog otkrića, skeptici su često tvrdili da se Biblija tijekom dugih stoljeća prepisivanja neizbježno mijenjala i gubila svoj izvorni smisao.
Ipak, precizna znanstvena istraživanja donijela su zapanjujuće rezultate. Kada su stručnjaci usporedili ove drevne spise s modernim Biblijama, utvrđeno je podudaranje od nevjerojatnih 95%.
Preostalih 5% odnosi se isključivo na sitne pravopisne razlike ili stilske varijacije koje nimalo ne mijenjaju teološku poruku ili kršćansku doktrinu.
Ovo otkriće predstavlja neoboriv dokaz da je Bog bdio nad svojom Riječi kroz tisućljeća. Vjernici se danas mogu s punim povjerenjem osloniti na tekstove koje čitaju, znajući da u rukama drže vjerne zapise originalnih proročanstava.
Pismo nije ljudska tvorevina podložna zaboravu, već živa i nepromijenjena poruka nade za svakog čovjeka.
Ako je Bog poslao proroke i apostole 8a jest!) i Duhom Svetim govorio kroz njih, zašto bi mu bilo teško i sačuvati ono što su govorili i zapisali kao Božju Riječ?