U veljačkom izdanju časopisa Piazza San Pietro, papa Lav XIV. ponudio je dubok i pomalo neočekivan odgovor talijanskom ateistu Roccu, koji mu se obratio pismom punim nutarnjih dvojbi.
Ovaj neobični dopis, objavljen 25. veljače 2026. godine, postavlja pitanje koje dotiče samu srž ljudske egzistencije: je li moguće istovremeno biti ateist i ljubiti Boga?
Rocco iz Reggio Calabrije sebe opisuje kao čovjeka koji je apsolutno siguran u ništavilo, a ipak ne prestaje čeznuti za Božjom prisutnošću dok promatra zvjezdano nebo i sklad prirode. Njegova tjeskoba i drama sažete su u paradoksu koji je sam nazvao “ateist koji ljubi Boga”.
Papa mu je toplo zahvalio na iskrenosti i dirljivoj poeziji kojom je opisao svoje nutarnje stanje, podsjećajući ga na poznatu misao svetog Augustina o Bogu koji je u nama dok Ga mi uporno tražimo izvan sebe.
„Nedavno su nam brojni teolozi pomogli razmišljati o tome da je u životu najvažnije tražiti Boga. Da, jer pravi problem vjere nije vjerovati ili ne vjerovati u Boga, nego Ga tražiti.“, poručio je.
Papa je naglasio kako netko tko iskreno traži Boga srcem zapravo ne može biti pravi ateist u klasičnom smislu te riječi. Prema njegovim riječima, suvremena teologija pomaže nam jasnije vidjeti da stvarni problem vjere nije puko tehničko pitanje vjeruje li netko u Boga ili ne. Prava se podjela zapravo nalazi između onih koji aktivno i ponizno traže Božje lice i onih koji su u toj potrazi potpuno prestali sudjelovati.
Papa Lav je pojasnio da netko može vjerovati da je vjernik, a zapravo ne ljubiti Boga, dok s druge strane netko može misliti da ne vjeruje, a zapravo biti gorljivi tražitelj istine i ljubavi.
Zaključio je poruku s idejom da svi mi u dubini bića čeznemo za istom Ljubavlju te da upravo to traganje za smislom predstavlja istinsko dostojanstvo i ljepotu ljudskog života.
