Nedavna izjava pape u kojoj tvrdi da Bog „ne sluša molitve onih koji vode rat“ i da ih u potpunosti odbacuje jer su im „ruke pune krvi“, izazvala je burne reakcije i duboka teološka pitanja.
Dok ovakav pacifizam zvuči moderno, kritičari poput Chada MacDonalda upozoravaju da se on izravno protivi Svetom pismu i povijesti same Crkve, piše Charisma News.
Biblija, naime, ne osuđuje svaku molitvu ratnika. Kralj David, čovjek po Božjem srcu, bio je ratnik koji je vodio vojske i napisao: „Blagoslovljen Jahve, hridina moja, što mi ruke uči boju, a prste ratu“ (Psalam 144,1).
Mojsije je nakon pobjede nad faraonom pjevao: „Jahve je ratnik silan, Jahve mu je ime“ (Izlazak 15,3). Ovi biblijski velikani nisu bili iznimke, već središnji likovi Božjeg plana, što sugerira da Bog čuje molitve onih koji se bore za pravdu i zaštitu nevinih.
Pokretanje ratova u povijesti
Povijesni zapis papinstva također proturječi današnjem apsolutnom pacifizmu. Više od tisuću godina pape su ne samo dopuštali rat, već su ga i pokretali. Urban II. pozvao je na Prvi križarski rat, a Julije II., poznat kao „papa ratnik“, osobno je jahao u bitke. Crkva je stoljećima priznavala koncept „pravednog rata“ – obrambenog sukoba protiv teškog zla kada propadnu sve mirne opcije.
Osim ratne povijesti, kritičari podsjećaju i na tamne mrlje papinstva, od moralnih skandala poput onih Aleksandra VI. do progona reformatora poput Jana Husa i Williama Tyndaleala. Čini se kontradiktornim da institucija s takvom prošlošću danas tvrdi da Bog okreće leđa svakom ratniku, čak i onom koji brani svoju zemlju od tiranije.
Danas, dok kršćani stradavaju u Nigeriji i na Bliskom istoku uz tek tihe reakcije Vatikana, oštra osuda saveznika koji se bore protiv režima koji izvoze teror djeluje kao političko svrstavanje, a ne biblijski nauk. Postoji duboka razlika između nepravedne agresije i pravedne obrane civilizacije.
Bog nije pacifička maskota moderne politike, već Gospodin nad vojskama koji, prema Rimljanima 13,4, koristi zemaljske vlasti za izvršenje pravde nad zlotvorima. Istina je važnija od institucionalnog imidža, a povijest svjedoči da Bog čuje molitve rođene iz pravde, a ne iz krvožeđi.
