Job je izgubio sve. Njegovo bogatstvo, zdravlje i djeca nestali su u jednom danu. Ipak, jedna je osoba izbjegla ovu strašnu sudbinu: njegova žena. Površno čitanje biblijskog teksta može nas navesti na pomisao da je njezin opstanak bio tek dodatno prokletstvo.
Njezine jedine riječi zabilježene u cijeloj knjizi glase: „Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!“. To sigurno nije bila utjeha kakvu slomljeni čovjek treba od svog bračnog druga.
Knjiga o Jobu ne daje izravan odgovor na pitanje zašto je pošteđena, pa vjernici ne bi trebali biti previše dogmatični u nagađanjima. Ipak, njezina prisutnost ima duboku književnu i duhovnu ulogu. Ona daje opipljiv ljudski glas strašnoj kušnji očaja s kojom se Job mora boriti.
Je li bila oruđe u rukama Neprijatelja?
Mnogi su tumači kroz povijest smatrali da je Sotona ostavio Jobovu ženu na životu jer je bila njegovo najbolje oruđe. Budući da je Sotonin cilj bio natjerati Joba da prokune Boga u lice, njezine riječi izravno artikuliraju tu nakanu. Ona postaje ljudski glas same kušnje.
No, moramo biti oprezni s osudom. Jobova žena nije nužno bila zla i nevjerna. Ona je pretrpjela isti strašan gubitak, ostala bez djece i sigurnosti, a sada gleda supruga u samrtnim mukama. Njezine riječi vjerojatno nisu proizašle iz proračunate zloće, već iz srca koje je potpuno smrvljeno patnjom i koje želi da Jobove muke napokon prestanu.
Postoje i teze da je pošteđena jer su muž i žena „jedno tijelo“, pa se zaštita nad Jobovim životom protegnula i na nju. Drugi se pitaju je li Job uopće cijenio svoju ženu. Kasniji stihovi ipak otkrivaju da je Job duboko volio i cijenio svoj brak, smatrajući gubitak ženine vjernosti jednom od najvećih kazni.
Glas nerazumne patnje i Kristov križ
Uklonimo li Jobovu ženu iz priče, gubimo ključni element. Njezine riječi služe kao suprotnost Jobovoj ranoj izjavi vjere: „Kad od Boga primamo dobro, zar da i zlo ne primimo?“. Ona utjelovljuje nagonski odgovor na patnju koji govori da je pravednost uzaludna ako nas pogađa bol.
Njezina prisutnost otkriva da nas teške kušnje tjeraju prema dva kriva zaključka: ili je Bog iznevjerio nas, ili smo mi iznevjerili Boga. Jobova žena odabrala je prvi put, dok su Jobovi prijatelji izabrali drugi, optužujući samog Joba za grijeh. Ostatak knjige odvija se upravo u prostoru između ta dva promašena odgovora.
Mnogo stoljeća kasnije, netko veći od Joba slušao je slične riječi očaja i poruge podno svoga križa, gdje su mu dovikivali da spasi samoga sebe. Dok je Job pitao vrijedi li vjerovati Bogu kada pravednik pati, Kristov križ pruža konačni odgovor. Bog nije udaljen od naše boli, on ulazi u nju i dokazuje da patnja nikada nije kraj priče.
