U Evanđelju po Mateju (19,6), tijekom rasprave o rastavi, Isus izgovara snažne riječi: „Što je dakle Bog združio, čovjek neka ne rastavlja.”
Ova povijesna rasprava odvija se između Isusa i farizeja koji su Mu pristupili s namjerom da Ga iskušaju, pitajući Ga: „Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?” Isusov odgovor ne ulazi u tadašnje teološke debate, već vjernike vraća na sam početak i na izvorni Božji naum o braku.
U prvome stoljeću židovski su učitelji duboko raspravljali o opravdanosti rastave. Dok su jedni smatrali da je dopuštena samo u slučaju teškog prijestupa, drugi su je odobravali iz gotovo bilo kojega razloga.
Umjesto ljudskih nadmudrivanja, Isus citira Knjigu Postanka i naglašava da je Bog stvorio brak kao cjeloživotni savez muškarca i žene koji više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Iako je Mojsijev zakon dopuštao rastavu, to nikada nije bio prvotni Božji plan.
Božanska institucija
Kršćanski brak nije tek običan ljudski ugovor, društveni dogovor ili građanski pravni akt. On je božanska institucija u kojoj sam Bog duhovno i moralno spaja dvije osobe. Kada Isus zapovijeda da čovjek to ne smije rastavljati, On jasno poručuje da nijedno ljudsko biće nema ovlast poništiti stvarnost koju je Bog uspostavio. To se ne odnosi samo na bračne drugove već i na treće osobe, obitelj koja se upliće, društvo, kulturu pa i same državne vlasti.
Grčka riječ za „rastavljanje” (chōrizetō) u ovome kontekstu znači razdvojiti, prisilno razdvojiti ili prekinuti. Ona obuhvaća zakonsku rastavu, ali i svako djelovanje koje narušava jedinstvo muža i žene, poput nevjere, zlostavljanja, emocionalnog povlačenja ili uplitanja sa strane. Isus zabranjuje sve što pridonosi propadanju bračnoga zajedništva.
Ove Isusove riječi nisu izrečene kako bi bile teret, već kako bi zaštitile dostojanstvo braka, dobrobit supružnika i sigurnost djece. U antičkome svijetu rastava je žene i djecu često ostavljala potpuno ranjivima i osramoćenima. Podižući brak na dostojanstvenu razinu, Krist štiti slabe i poziva nas na viši standard ljubavi.
Kasnije u tekstu Isus priznaje da je Mojsije dopustio rastavu zbog „tvrdoće srca”, no ideal ostaje nepromijenjen: ljudski brak pozvan je odražavati vjernu, trajnu i nepokolebljivu Božju ljubav prema svojemu narodu.
