U svojoj novozavjetnoj poslanici, Jakov se izravno suočava s prisutnošću svjetovnog načina života među vjernicima. On otvoreno progovara o unutarnjim borbama, zlim željama, ponosu i prijateljstvu sa svijetom, pozivajući kršćane da se odupru đavlu, približe Bogu i ponize pred Gospodinom.
Odmah nakon toga, Jakov upućuje ozbiljno upozorenje: „Ne ocrnjujte jedni druge, braćo! Tko ocrnjuje ili sudi brata svoga, ocrnjuje i sudi Zakon. A sudiš li Zakon, nisi vršitelj Zakona, nego sudac. Jedan je Zakonodavac i Sudac: Onaj koji može spasiti i upropastiti. A tko si ti da sudiš bližnjega?“ (Jakov 4,11–12).
Govoriti zlo znači klevetati, lažno optuživati s malicioznom namjerom i rušiti nečiji ugled. Kada koristimo riječi kako bismo povrijedili dostojanstvo drugoga kroz ogovaranje, širenje sumnji ili omalovažavanje, mi izravno kršimo Božju zapovijed.
Bog to strogo zabranjuje jer takav govor krši kraljevski zakon ljubavi prema bližnjemu: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ (Levitski zakonik 19,18; Jakov 2,8). Riječi imaju ogromnu moć jer otkrivaju što ispunjava naše srce (Matej 12,34) i mogu donijeti život ili smrt (Izreke 18,21).
Kako kleveta razara zajedništvo i vrijeđa Boga
Kada govorimo zlo o drugima, mi narušavamo povjerenje i razaramo jedinstvo koje Bog želi izgraditi u svojoj Crkvi. Budući da Pismo opisuje vjernike kao jedno tijelo (1. Korinćanima 12,12–27), napad na jednog člana nanosi patnju cijelom tijelu. Zato Pavao zapovijeda Efežanima: „Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima“ (Efežanima 4,29).
Jakov razotkriva da korijen klevete leži u duhovnom ponosu. Pokušavajući uzvisiti sebe ponižavanjem drugoga, preuzimamo ulogu suca koja pripada isključivo Bogu. Iako nas Biblija poziva na duhovnu razboritost i ponizno ukazivanje na grijeh (Matej 18,15–17; Galaćanima 6,1), govorenje zla ima za cilj samo povrijediti i odbaciti osobu.
Naš govor mora odražavati milosrđe koje smo sami primili od Boga. Jakov nas podsjeća: „Jer nemilosrdan je sud onomu tko ne čini milosrđa; a milosrđe likuje nad sudom“ (Jakov 2,13).
Bog nas nije spasio razotkrivajući naše neuspjehe, nego je podnio naš grijeh i pozvao nas na obraćenje. Zato bi naše riječi uvijek trebale biti pune milosti i ljubavi, usmjerene na izgradnju i obnovu naših bližnjih.
