U jednom malenom ličkom selu, daleko od gradske vreve, svoje dane u potpunoj tišini provodi 81-godišnja starica Kata. Njezina svakodnevica prolazi u obavljanju kućanskih poslova, onoliko koliko joj narušeno zdravlje i oslabjela snaga to dopuštaju.
U njezinu okruženju nema mnogo ljudi, pa joj najveću utjehu i radost donose rijetki trenuci kada joj netko pokuca na vrata.
Susjedi je povremeno posjete kako bi provjerili treba li joj što i pomogli oko težih zadataka. „Dođu vidjeti jesam li još živa”, progovara starica kroz blagi smijeh, istovremeno otkrivajući duboku usamljenost s kojom se suočava.
Ono što je mlađim ljudima sitnica, u devetom desetljeću postaje nepremostiva prepreka. Primjerice, kada pregori obična žarulja, Kata se više ne može sigurno popeti i zamijeniti je, pa se oslanja na tuđu pomoć. Sve ostalo i dalje pokušava napraviti sama, trudeći se da nikome ne bude na teret.
Lička sela, nekada puna života i dječjeg smijeha, danas su uglavnom pusta i naseljena starijim stanovništvom. Kuće stoje prazne, a razgovor je postao luksuz. Zato za ovu 81-godišnjakinju posjet susjeda znači mnogo više od pukog popravka u kući. To je spoznaja da netko misli na nju, da će netko primijetiti ako se ugasi svjetlo u njezinu prozorčiću.
Katina sudbina zrcali živote mnogih zaboravljenih staraca u napuštenim krajevima. Oni ne traže puno – tek malo tople ljudske riječi, pružen ruku za sitni popravak i osjećaj da nisu prepušteni sami sebi.
Ponekad je jedna promijenjena žarulja i kratak razgovor sve što je potrebno da se nekome osvijetli čitav tjedan.
