Duhovni rast nije nešto što se događa samo od sebe. Kao što tijelo treba hranu, kretanje i odmor, tako i naš duh treba Božju riječ, molitvu, zajedništvo i svakodnevno predanje Bogu.
Ponekad, međutim, možemo imati dojam da stojimo na mjestu. Molimo, čitamo Bibliju i odlazimo na bogoslužja, ali u dubini srca osjećamo da smo se udaljili od Boga ili da naša vjera više nije onako živa kao prije.
Postoje određene navike, stavovi i područja života koja mogu neprimjetno usporiti naš duhovni rast. Neke od njih možda su očite, dok se druge mogu skrivati iza svakodnevne zauzetosti.
1. Samozadovoljstvo
Jedna od najvećih opasnosti za duhovni život jest zadovoljiti se onime gdje se trenutno nalazimo. Možemo imati svoje ustaljene molitve, pročitati nekoliko redaka iz Biblije i redovito otići u crkvu, ali ako sve to postane samo rutina, naša duhovna strast može početi slabjeti.
Isus upozorava na opasnost mlakosti: „Znam tvoja djela; nisi ni hladan ni vruć.“ (Otkrivenje 3,15)
Bog nas ne poziva samo na održavanje vjerskih aktivnosti, nego na živ odnos s Njim. Duhovni rast zahtijeva da iznova tražimo Boga i budemo spremni dopustiti Mu da nas mijenja.
2. Zanemarivanje osobne molitve
Molitva nije samo popis naših potreba. Ona je razgovor s Bogom, trenutak u kojem Mu otvaramo svoje srce, slušamo Njegovu riječ i predajemo Mu ono što nas opterećuje.
Biblija nas potiče: „Molite bez prestanka!“ (1. Solunjanima 5,17) Kada molitvu počnemo doživljavati kao obavezu koju možemo preskočiti kad nemamo vremena, naš odnos s Bogom počinje slabjeti.
3. Ignoriranje Božje Riječi
Naš um i srce svakodnevno primaju mnoštvo poruka. Vijesti, društvene mreže, razgovori, reklame i različita mišljenja oblikuju način na koji razmišljamo.
Zato nam je potrebna Božja riječ. Apostol Pavao podsjeća: „Sve je Pismo nadahnuto Bogom i korisno za poučavanje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti.“ (2. Timoteju 3,16)
Biblija nije samo knjiga koju trebamo pročitati kako bismo mogli reći da smo je pročitali. Ona je Božja Riječ koja nas poziva na hrani i oblikuje naš život.
4. Davanje uporišta grijehu
Grijeh koji svjesno toleriramo može postati prepreka našem odnosu s Bogom.
Ponekad govorimo: „To nije ništa strašno.“ Ali ono što danas izgleda malo, sutra može postati navika, a navika može prerasti u ropstvo.
Božja milost ne daje nam razlog da ostanemo u grijehu; ona nam daje snagu da iz njega izađemo. Zato nemojmo skrivati ono što Bog želi iscijeliti. Priznajmo Mu svoj grijeh, pokajmo se i tražimo Njegovu pomoć.
5. Prihvaćanje ponosa umjesto poniznosti
Ponos može biti posebno opasan jer ga teško prepoznajemo u sebi. Možemo početi misliti da smo dovoljno dobri, da nam savjet nije potreban, da bolje znamo od drugih ili da smo svojim sposobnostima sami zaslužili ono što imamo.
Ali Jakov nas podsjeća: „Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost.“ (Jakov 4,6)
Poniznost ne znači misliti loše o sebi. Ona znači pravilno razumjeti tko smo pred Bogom. Sve što imamo – naše sposobnosti, prilike, darove i snagu – konačno dolazi od Njega. Kada to priznamo, postajemo spremniji učiti, slušati, primati savjet i dopustiti Bogu da nas oblikuje.
6. Skrivanje neoprosta
Jedna od najtežih prepreka duhovnom rastu može biti gorčina koju imamo prema drugoj osobi.
Netko nas je povrijedio. Netko nas je izdao. Netko nam je rekao ili učinio nešto što ne možemo zaboraviti.
I dok druga osoba možda nastavlja živjeti svojim životom, mi u sebi nosimo teret prošlosti.
Isus kaže: „Opraštajte i oprostit će vam se.“ (Luka 6,37)
Oprost ne znači reći da ono što se dogodilo nije bilo važno. Oprost znači odreći se želje da nas gorčina i želja za osvetom nastave zarobljavati.
Kada opraštamo, slijedimo primjer Krista koji nam je iskazao milost.
7. Preokupiranost brigom
Briga može polako zauzeti prostor koji pripada povjerenju. Razmišljamo o onome što bi se moglo dogoditi, što će biti sutra, hoće li sve ispasti dobro i kako ćemo riješiti problem koji je pred nama. Naša se misao neprestano vraća istim strahovima.
Pavao piše: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, zajedno sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.“ (Filipljanima 4,6)
Bog nas ne poziva da se pretvaramo kako problemi ne postoje. Poziva nas da ih donesemo Njemu.
PROČITAJTE: Molitva protiv brige
8. Prianjanje uz svjetovne distrakcije
Nije sve što nam odvlači pažnju od Boga nužno samo po sebi loše. Problem nastaje kada dobre ili neutralne stvari zauzmu toliko prostora da za Boga više gotovo ništa ne ostane.
Zabava, društvene mreže, novac, posao, kupovina, sport, tehnologija i brojni drugi sadržaji mogu postati toliko važni da naše srce više nema vremena za tišinu i Božju prisutnost.
Ivan upozorava: „Ne ljubite svijeta ni onoga što je u svijetu.“ (1. Ivanova 2,15)
Pitanje nije samo: „Je li ovo grijeh?“ Ponekad je bolje pitati: „Pomaže li mi ovo da budem bliže Bogu ili mi zauzima srce i vrijeme koje pripada Njemu?“
9. Napuštanje zajedništva
Kršćanstvo nije zamišljeno kao usamljenički put. Bog nas je stvorio za zajedništvo. Potrebni su nam ljudi koji će se moliti s nama, ohrabriti nas kada smo slabi, upozoriti nas kada krenemo pogrešnim putem i radovati se s nama kada doživimo pobjedu.
Ponekad se povučemo jer smo razočarani ljudima. Ponekad smo povrijeđeni. Ponekad mislimo da nam nitko nije potreban. Ali upravo tada nam zajedništvo može biti najpotrebnije.
Zdrava kršćanska zajednica ne znači zajednicu savršenih ljudi. To je zajednica ljudi koji zajedno trebaju Krista.
Naš duhovni rast treba se vidjeti u načinu na koji volimo, služimo, opraštamo, pomažemo i svjedočimo.
Istinski rast uvijek vodi prema plodu.
Ne odustajte od svog duhovnog rasta Ako ste se prepoznali u jednoj ili više ovih stvari, nemojte pasti u očaj. Ovaj popis nije namijenjen da nas osudi, nego da nas probudi.
Bog nas ne poziva da budemo savršeni prije nego što Mu priđemo. On nas poziva da Mu priđemo upravo onakvi kakvi jesmo i dopustimo Mu da nas mijenja.
