Mnoga molitvena iskustva nositi mogu osjećaj da naše riječi udaraju u prazno. Molimo s vjerom, ustrajnošću i suzama, a odgovor ne dolazi. Unatoč tome, tišina ne znači da nas Bog ne čuje, već da nas uči dubljim istinama o molitvi i našem odnosima s Njime.
Jedan od ključnih razloga zašto molitve djeluju neodgovoreno leži u tome što Bog često odgovara na dublju potrebu koju nismo ni izgovorili. Poslanica Efežanima podsjeća kako Bog može učiniti neizmjerno više od onoga što molimo ili razmišljamo. Umjesto brzog rješenja problema ili financijskog proboja, On nam često daruje unutarnji mir, zadovoljstvo ili nas usmjerava prema potpuno novim vratima.
Drugi razlog odnosi se na Božju zaštitu. Neke molitve ostaju na čekanju jer nismo spremni za ono što tražimo. Božje odgađanje nije uskraćivanje, već oblikovanje našeg karaktera i priprema za prave blagoslove. Također, prepreka u komunikaciji s Bogom može biti i nepokajani grijeh kojeg se grčevito držimo, čime stvaramo distancu u odnosu s Bogom.
Isto tako, važno je razlikovati molitvu o problemu od molitve kroz problem. Moliti kroz problem znači ostati u Božjoj prisutnosti sve dok se ne dogodi unutarnja promjena i ne nastupi Njegov mir. Mnogi vjernici zaboravljaju da je molitva dvosmjerni razgovor. Umjesto da samo iznosimo svoje zahtjeve i završimo s „amen“, potrebno je odvojiti vrijeme za tišinu i slušanje Božjeg glasa.
Isus u Evanđelju po Luki poučava kako valja svagda moliti i nikada ne odustajati. Bog čuje svaku riječ, pa i one najtiše šapate i suze u noći. Njegov odgovor ne dolazi uvijek po našem rasporedu, ali uvijek dolazi u najboljem mogućem trenutku. Umjesto da dopustimo da nas tišina pokoleba, pozvani smo vjerovati da Bog već djeluje u našem životu.
