Rijetko koje poglavlje Staroga zavjeta izaziva toliko nelagode kao Ponovljeni zakon 7. Mojsije ondje Izraelu prenosi Božju zapovijed: “Kad te Jahve, Bog tvoj, uvede u zemlju u koju ideš da je zaposjedneš, i pred tobom otjera mnoge narode… predat će ih Jahve, Bog tvoj, tebi u ruke, a ti ih pobij! Zatri ih posve; nemoj s njima savez sklapati niti im milosrđa iskazivati” (usp. Pnz 7,1-2, KS).
Za mnoge suvremene čitatelje ovo je najteži i najuznemirujući odlomak cijele Biblije – tekst koji se lako doima kao poziv na istrebljenje čitavog naroda samo zbog njegova podrijetla. No pomniji pogled na kontekst i pojedinosti otkriva bitno drugačiju sliku, piše Andrew Wilson za Thegospelcoalition.org.
Bitka koju vodi Bog, a ne osvajački pohod
Prvo što valja uočiti jest da pobjedu Izraela ne donosi njegova vojna snaga, nego sam Bog. Tekst naglašava da je Jahve taj koji “otjera” narode “brojnije i jače” od Izraela (usp. Pnz 7,1). Riječ je, dakle, o situaciji sličnoj borbi Davida i Golijata – malen narod pobjeđuje snažne suparnike jedino zato što je Bog na njegovoj strani. Već sama ta činjenica onemogućuje da se ovaj tekst zloupotrijebi kao opravdanje za suvremene ratove u kojima jače nacije nasrću na slabije.
Drugo, i još važnije, u središtu Mojsijeve zapovijedi ne stoji etnička pripadnost naroda, nego njihovo idolopoklonstvo. Sedam naroda trebalo je biti uklonjeno – bez saveza, bez milosrđa, bez ženidbenih veza – “jer bi odvratili sinove tvoje od mene, te bi služili drugim bogovima” (usp. Pnz 7,4, KS).
Ista je logika iza zapovijedi da se sruše njihovi žrtvenici, razbiju stupovi, posijeku aleje i spale kumiri (usp. Pnz 7,5). Razlog je jasan: “jer ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome” (usp. Pnz 7,6, KS). Riječ je, dakle, prvenstveno o vjerskom čišćenju zemlje, a ne o etničkom čišćenju naroda.
Zašto ovo nije genocid?
Tekst sadrži i pojedinosti koje bitno mijenjaju sliku doslovnog istrebljenja. Mojsije, primjerice, upozorava da će Bog te narode protjerivati “malo-pomalo”, jer da se to dogodi odjednom, divlje bi se zvijeri namnožile na napuštenoj zemlji (usp. Pnz 7,22). Takva formulacija teško se uklapa u sliku trenutačnog pokolja svakog pojedinca – prije upućuje na postupno osvajanje, slično normanskom osvajanju Engleske, negoli na apokaliptično uništenje. To potvrđuje i zabrana sklapanja saveza i ženidbenih veza s tim narodima (usp. Pnz 7,3) – zabrana koja ima smisla jedino ako se pretpostavlja da će dio stanovništva ostati živ.
Ključno je i to da Pismo osudu ne temelji na podrijetlu, nego na idolopoklonstvu. Izraelac koji griješi bit će kažnjen, poput Akana (Jš 7), dok se pokajanog Kanaanca, poput Rahabe, štedi i prima u Božji narod – štoviše, ona postaje dio rodoslovlja samoga Isusa Krista (usp. Mt 1).
Mojsije to izravno potvrđuje kada upozorava Izraelce da ne uzimaju srebro i zlato s kumira, “jer je to odvratno Jahvi, Bogu tvome”, i da ne unose “odvratne stvari” u svoje domove kako i sami ne bi bili prokleti poput njih (usp. Pnz 7,25-26). Pripadnost Izraelu, dakle, nikoga ne spašava ako služi lažnim bogovima, a pripadnost drugom narodu nikoga ne osuđuje ako služi pravome Bogu.
Kada se ovome doda činjenica da se u Bibliji ista terminologija potpunog uništenja (“herem”) kasnije primjenjuje i na sam Izrael – kod proroka Jeremije, gdje se najavljuje da će zemlja postati “vječna pustoš” (usp. Jr 25,9), a znamo da tada nije poginuo doslovno svaki pojedinac – postaje jasno da ovaj izraz u starozavjetnom kontekstu ne znači nužno fizičko istrebljenje svakog čovjeka, nego potpuni poraz i uklanjanje idolopokloničkog sustava.
Ponovljeni zakon 7 stoga nije poziv na genocid, niti daje ikakvo opravdanje za nasilje u ime vjere danas. Riječ je o dijelu veće biblijske priče o duhovnom ratu protiv grijeha i idolatrije – priče koja započinje u vrtu Edenskom, a svoj vrhunac doživljava u Kristovoj pobjedi nad grijehom i smrću. Za nas danas, ta bitka ne vodi se oružjem, nego odlučnim odbacivanjem svega što u našem životu zauzima mjesto koje pripada jedino Bogu.
