Većina nas voli misliti da određene dijelove života držimo daleko od tuđih pogleda: neizgovorene misli, skrivene motive, odluke donesene u tišini. Poslanica Hebrejima ruši tu iluziju jednom rečenicom: “Nema stvorenja skrivena pred njim, sve je golo i otkriveno očima onoga kojemu imamo položiti račun” (usp. Heb 4,13, KS).
Prije toga autor opisuje Božju riječ kao oštriju od dvosjeklog mača, koja razlučuje i “namisli i zamisli srca” (usp. Heb 4,12, KS). Slika je namjerno uznemirujuća: izvorni grčki izraz za “otkriveno” priziva prizor hrvača koji drži protivnika za vrat ili žrtvene životinje s izloženim grlom. Ništa nije zaštićeno.
Psalam 139 to potvrđuje: Bog nas ispituje, zna kad sjedimo i kad ustajemo, razumije misli izdaleka i riječ poznaje prije nego nam dođe na jezik. Isus ide korak dalje: “Za svaku ispraznu riječ koju ljudi izreknu, polagat će račun na dan suda” (usp. Mt 12,36, KS). Ni djela, ni riječi, ni prolazne misli ne izmiču njegovoj pozornosti. Prorok Malahija čak spominje “knjigu spomena” pred Bogom u kojoj se bilježe oni koji ga se boje (usp. Mal 3,16).
Zašto to nije razlog za strah?
Ako bismo stali ovdje, utjeha bi izostala. No Pismo jasno razlikuje polaganje računa od osude. Pavao piše: “Svaki će od nas za sebe Bogu dati račun” (usp. Rim 14,12, KS), ali istodobno naviješta da “nikakve osude nema sada za one koji su u Kristu Isusu” (usp. Rim 8,1, KS).
Kazna za naš grijeh već je podnesena na križu. Zato vjernikovo stajanje pred Kristom nije sudnica u kojoj se odlučuje o spasenju, nego trenutak procjene u kojem Bog nagrađuje vjernost: “Svi se moramo pokazati pred sudačkom stolicom Kristovom, da svatko primi plaću za ono što je činio u tijelu” (usp. 2 Kor 5,10, KS). Mjerilo su milosrđe, oproštenje i, ponajviše, ljubav prema drugima.
Zato budući račun može biti poticaj, a ne prijetnja. Isus govori o blagu skupljenu na nebu (usp. Mt 6,20), a Pavao o vijencu pravednosti koji čeka one koji ustraju (usp. 2 Tim 4,8). Svijest da je svaki naš čin pred Božjim očima ne mora nas paralizirati; može nas voditi prema svetijem življenju, žrtvenoj ljubavi i ustrajnosti.
Pritom ozbiljnost ostaje. Bog važe i najskrivenije misli i motive, a ništa što činimo za njega nije uzaludno ni zanemareno. Pred njim se ne možemo sakriti, ali nam to i nije potrebno. Onaj koji nas gleda do dna istodobno je onaj koji nas savršeno ljubi i koji je naše spasenje već osigurao.
